Upoznala sam Ameliju kada je imala šest godina. Bila je tiha, pažljiva, skoro se nije smeškala. Gubitak majke u tom uzrastu je rana koja dugo ne zarasta. Bilo mi je teško da joj priđem, ali nisam odustajala. Umesto nagovaranja — bajke za laku noć o princezama, umesto moralizovanja — kolačići i brašno u kosi. Gradile smo naš odnos korak po korak.
Sećam se jedne večeri dok sam sedela kraj prozora, dozvolila mi je nežno da joj češljam tamnu kosu.
– Nadam se da ćeš ostati zauvek – šapnula je.
– I ja se nadam, draga – odgovorila sam, suzdržavajući suze.
Dve godine kasnije verila sam se sa njenim ocem. Amelija je bila srećna. Sanjala je o venčanju gotovo kao o bajci – želela je da bude devojčica koja ide ispred mlade i prosipa latice cveća. Sama je nacrtala haljinu, išla je sa mnom na probe, držala me za ruku tokom sastanaka sa cvećarima i organizatorima. To je bio naš mali zajednički projekat, deo naše zajedničke priče.
Na dan venčanja sve je bilo savršeno. Sunce, blagi vetar, osmesi, blaga nervoza. Posmatrala sam kako se Amelija vrti u svetloružičastoj haljini sa satenskom trakom, a onda je, prilazeći ogledalu, upitala:
– Jesi li nervozna?
– Malo.
– A ja nisam. Toliko puta sam vežbala!
Bila je spremna. Ja sam bila spremna. Svi su bili na svojim mestima. Muzika je počela da svira. Okrenula sam se sa uzbuđenim srcem — ali Amelije nije bilo. Umesto nje, stazom je išla moja sestrićina — mala Ema. Izgledala je zbunjeno, venac joj je pao na jedno oko, a latice su skoro ispadale iz korpice. U sali je nastala neprijatna tišina. Mladoženja me je pogledao:
– Gde je Amelija? – pročitala sam sa njegovih usana.
Odmah sam potrčala do deveruše:
– Jesi li je videla?
– Posle fotografisanja, nisam. Možda pre 20 minuta…
Nešto nije bilo u redu. Zaustavili smo ceremoniju i počeli da tražimo. Neko je otišao u baštu, neko drugi da proveri obližnje sobe. Stajala sam bleda, čvrsto stežući buket. Srce mi je lupalo u ušima. Gde je moja devojčica?
I tada je neko od gostiju povikao:
– Tiho! Čujem kucanje!
Svi su zaćutali. Zaista — blago, ali uporno kucanje. Dolazilo je iz stare ormare pored kuhinje. Vrata su bila zaključana. Organizatorica je panično tražila ključeve. Kada smo konačno otvorili vrata, skoro sam pala na kolena.
Amelija je sedela u uglu, skupljena, sa suzama koje su joj tekle niz lice i razmazanim šminkom. Stezala je korpicu sa laticama kao da je to spasilački prsluk.
– Čekala sam tamo gde si mi rekla… Nisam ništa loše uradila…
Zagrlile smo se, mazila sam joj kosu, smirivala je. Ali jedno pitanje mi nije dalo mira: kako je tamo završila?
– Ko te je zatvorio tamo, draga?
Pokazala je prema sali. Nasuprot meni gledala je Mela — moja snaja, Emmina majka.
– Rekla je… da treba da čekam… A onda je zatvorila vrata…
Nisam odmah poverovala. Prišla sam.
– Reci, da li si to bila ti?
– Ne preteruj — mahnu rukom. — To nije tvoja ćerka. A Ema zaslužuje da barem jednom bude u centru pažnje.
– Ozbiljno govoriš?.. To je dete. Ima devet godina. Plakala je. U ormaru…
– To je samo nekoliko minuta! Zaboraviće sve!
Ali gosti su već sve čuli. Jedan stric je odmahnuo glavom:
– Preterala si. To se ne može objasniti.
Izveli smo Melu sa mesta proslave. A Amelija… i dalje mi je držala ruku.
Klekla sam pred njom.
– Ako želiš, možemo početi iznova. Ovaj trenutak je još uvek tvoj.
Obrišla je suze i kimnula glavom.
Ponovo smo pustili muziku. I ovog puta, dok je hodala prolazom po laticama, svi gosti su ustali. Čuli su se aplauzi. Neko je tiho plakao.
Mala figura sa ponosno podignutom glavom — bila je prava heroina dana.
Kada je došla do oltara, pogledala je mladoženju i prošaputala:
– Uspela sam.
– Da, draga. Uspela si — odgovorio je ljubeći je u vrh glave.
Od tada isti košarica stoji na njenoj noćnom ormariću. I skoro svake večeri, pred spavanje, kaže:
– Sećaš li se kako sam bila najhrabrija devojčica na venčanju?
– Sećam se — osmehnem se. — I uvek ću se sećati.
I baš ta košarica sa laticama na njenom noćnom ormariću — večni podsetnik da čak i u najtamnijem uglu sveta ljubav pali svetlo koje ljubomora nikada neće ugasiti.
PREUZETO