Ispovest jedne bake koja je dala sve od sebe da unuka izvede na pravi put, a za uzvrat dobila teške optužbe od svoje rođene ćerke će vas rasplakati
„Ne mogu više, mama! Molim te, dođi odmah!“ – reči moje ćerke Lidije odjekivale su kroz telefon kao da mi slamaju srce. Bilo je kasno, sneg je padao, a ja sam već znala da ću ponovo obući kaput preko pidžame i krenuti kroz noć. Nisam čak ni pitala šta se tačno dogodilo; znala sam da moj unuk Tadija ponovo plakao satima, a Lidija je bila na ivici snage.
Kada sam stigla, Lidija je sedela na podu dnevne sobe, glave zarivene u ruke. Tadija je spavao na kauču, lice mu je bilo crveno od suza. „Ne znam šta da radim s njim, mama. Osećam se kao najgora majka na svetu“, šapnula je kroz jecaje. Sedela sam pored nje i zagrlila je, ali u meni je bila mešavina tuge i besa.
Godinama sam ja bila ta koja je uspavala Tadiju, hranila ga, vodila u vrtić i lečila ga kada je imao temperaturu. Lidija je u to vreme radila u banci, često je radila prekovremeno, putujući na seminare. Govorila bi: „Mama, samo još ova godina, pa ću ja biti više sa njim.“ Ali godine su prolazile.
Sećam se dana kada je prvi put ostavila Tadiju kod mene. Imao je samo šest meseci. „Samo dok ne prođe probni rok“, rekla je. Nisam imala pojma da će „samo“ postati godine. Moj muž Mirko je tada još bio živ. Zajedno smo gledali kako Tadija pravi prve korake, izgovara prve reči – prva reč mu je bila „bako“, a ne „mama“. Lidija bi dolazila vikendom, umorna, sa poklonima i grižom savesti u očima.
Kada je Mirko preminuo od srčanog udara pre tri godine, Tadija je bio moja jedina uteha. Postali smo nerazdvojni. Vodila sam ga u banju, pravila mu pite i pričala mu priče o njegovom dedi. Ubedila sam sebe da radim ono što bi svaka majka želela za svoje dete – da njen sin bude srećan i voljen.
Mislila sam da radim pravu stvar, unuk mi je bio srećan i voljen Foto: Shutterstock
Ali prošle godine, Lidija se vratila sa novom titulom – postala je šefica filijale. „Sada ću imati više vremena za Tadiju“, rekla je čvrsto. Počela je da ga vodi kući svakog drugog vikenda, pokušavajući da ga nauči novim pravilima i navikama. Tadija je protestovao, plačući kada je morao da ide kod nje. „Bako, nemoj da ideš!“, vikao bi kada bih ga ostavila pred njenim vratima.
Jedne večeri, Lidija me je besno pozvala: „Okrenula si ga protiv mene! Odvela si mi sina!“ Osetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. „Lidija, samo sam pokušavala da pomognem…“ – počela sam, ali ona nije htela da sluša. „Uvek si znala bolje! Nikada nisi verovala da mogu biti dobra majka!“
Od tada su naši razgovori postali retki i hladni. Tadija se osećao napeto; povukao se u sebe, počeo je da mokri u krevet. Pokušala sam da razgovaram sa Lidijom: „Detetu trebamo obe – ti i ja. Ne možemo ga svaka povući na svoju stranu.“ Ona bi samo odmahnula rukom: „Već si ga izgubila za mene.“
Jednog dana je došla socijalna radnica. Lidija ju je pozvala jer je želela da Tadija stalno živi sa njom. „Bako, ne puštaj me!“, šapnuo mi je dok su odlazili. Srce mi se slamalo.
Dani su prolazili sporo i bolno. Nisam znala kome da se obratim – prijatelji su mi govorili: „Ostavi dete majci, tako mora biti.“ Ali niko nije znao koliko sam žrtava podnela, koliko puta sam zaboravila na sebe zbog njih dvoje.
Jedne subote Lejla me je pozvala: „Mama, možeš li doći? Tadija ima temperaturu i traži te.“ Došla sam bez reči; kada me je video, bacio mi se u zagrljaj. Lidija nas je posmatrala sa strane, oči pune suza.
„Znaš li koliko te volim?“, tiho me je upitala dok smo sedeli pored Tadijinog kreveta. „Znam“, odgovorila sam kroz knedlu u grlu. „Ali ne znam kako da ti oprostim što si mi oduzela sve te godine sa njim.“ Pogledala sam je i prvi put shvatila koliko smo obe bili ranjene.
Sada sedim sama u stanu, gledam Tadijine crteže na frižideru i pitam se: Da li sam pogrešila što sam bila previše prisutna? Da li je moguće toliko voleti dete da ga nesvesno udaljite od majke? Može li se ova porodica ikada ponovo sastaviti, ili smo svi izgubili previše?
STIL