“Šta si rekla?” glas mog muža, Damira, odjeknuo je kroz kuhinju kao udarac. Držala sam test za trudnoću u ruci, a ruke su mi drhtale kao da sam dijete uhvaćeno u laži. “Trudna sam, Damire. Nisam znala… Nisam ni slutila.”
Tišina je bila teža od bilo koje riječi. Damir je sjeo za stol, lice mu je bilo blijedo, oči širom otvorene. “Pa… kako? U ovim godinama? Zar nije kasno za to?”
Osjetila sam kako mi se srce steže. Uvijek sam bila ona koja smiruje, koja rješava probleme, ali sada sam bila izgubljena. Imala sam 47 godina. Naša kćerka Lana već je studirala u Zagrebu, sin Filip završavao srednju školu. Planirali smo putovanja, mirne večeri uz knjige i vino, a ne pelene i neprospavane noći.
“Ne znam šta da radim,” šapnula sam. “Bojim se.”
Damir je ustao, prošao pored mene bez riječi i zalupio vratima od spavaće sobe. Ostala sam sama u kuhinji, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu.
Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grobnica. Filip me izbjegavao, Lana je zvala samo da pita za novac ili ispite. Nisam imala snage reći djeci istinu. Damir je šutio, gledao kroz mene kao da sam duh.
Jedne večeri, dok sam sjedila na balkonu i gledala kišu kako pada po praznom dvorištu, došla je moja sestra Ivana. Sjela je pored mene, zapalila cigaretu i pogledala me ispod obrva.
“Čula sam od mame… Je li istina?”
Klimnula sam glavom.
“Pa šta ćeš sad? Znaš šta će ljudi reći? Da si luda! Da si sebična! Da si stara za to!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Znam… Ali ne mogu… Ne mogu samo tako…”
Ivana je uzdahnula i zagrlila me. “Znaš šta? Neka ljudi pričaju šta hoće. Ti znaš šta ti srce kaže. Ali moraš biti spremna na sve. Ovo nije mala stvar.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što me čeka: preglede, strahove od komplikacija, šapat susjeda na pijaci, Damirovu šutnju koja je boljela više od bilo kakve svađe.
Narednog jutra skupila sam hrabrost i pozvala Lanu na video poziv.
“Mama, šta ima?”
“Lana… Moram ti nešto reći. Trudna sam.”
Na ekranu se pojavila nevjerica, pa smijeh.
“Daj, mama, ne zezaj!”
“Ne šalim se.”
Lana je zašutjela. “Pa… Šta ćeš sad?”
“Ne znam još… Sve je zbrkano. Tata ne priča sa mnom. Filip ne zna ništa. Bojim se reakcije svih vas.”
Lana je uzdahnula. “Mama… Ja… Ne znam šta da kažem. Samo… Ako odlučiš zadržati bebu, ja ću ti pomoći koliko mogu. Ali znaš da će biti teško? Ljudi su ovdje užasni prema svemu što nije ‘normalno’.”
“Znam, dušo.” Osjetila sam olakšanje što barem ona nije potpuno protiv mene.
Sljedećih sedmica išla sam na preglede sama. Liječnica me gledala s mješavinom zabrinutosti i divljenja.
“Znate li koliko ste hrabri? Većina žena vaših godina ni ne pomišlja na ovo. Ali morate biti spremni na rizike: visok pritisak, dijabetes, prerani porod…”
Slušala sam je kao kroz maglu. U meni se miješala panika s nekom čudnom nadom – možda mi je baš ovo trebalo da se ponovno osjećam živom?
Jednog popodneva Filip me zatekao kako gledam stare dječje stvari na tavanu.
“Šta radiš tu?” pitao je sumnjičavo.
“Samo… razmišljam o prošlosti,” odgovorila sam izbjegavajući njegov pogled.
Nije ništa rekao, ali kasnije te večeri čula sam ga kako šapuće s ocem iza zatvorenih vrata.
Damir je napokon progovorio nakon mjesec dana šutnje.
“Ne mogu reći da sam sretan zbog ovoga,” rekao je tiho dok smo sjedili u mraku dnevne sobe. “Ali ne mogu ni pobjeći od toga. Ako odlučiš zadržati dijete… ostat ću uz tebe. Samo… bojim se za tebe. I za nas.”
Pogledala sam ga kroz suze. “I ja se bojim. Ali možda nam baš ovo treba? Možda nam treba novi početak?”
Proljeće je stiglo ranije te godine. Trbuh mi je rastao sporo ali uporno, a s njim i nada da ćemo ipak uspjeti prebroditi sve prepreke.
Na pijaci su žene šaputale iza mojih leđa: “Vidi je, stara pa trudna! Sramota!” Ali bilo mi je svejedno – prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se snažno.
Porod je bio težak, ali kad su mi stavili malu Saru u naručje, znala sam da je vrijedilo svake boli i svakog straha.
Danas sjedim na istom onom balkonu gdje sam plakala od straha i nesigurnosti prije nekoliko mjeseci. Sara spava u mom naručju, Lana joj pjeva uspavanku preko telefona iz Zagreba, a Damir sjedi pored mene i drži me za ruku.
Ponekad se pitam: Šta bi bilo da sam poslušala strahove drugih? Da li bih ikada osjetila ovu novu ljubav koja mi puni srce? Možda nikad nije kasno za novi početak – ili vi mislite drugačije?
https://izivotneprice.magictaless.com/