“Ne laži me više, Ivane!” viknula sam dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog računa i poruka koje sam pronašla. U tom trenutku, cijeli moj svijet se raspao. Ivan je šutio, gledao u pod, a ja sam osjećala kako mi srce puca na hiljadu komadića. “Tko je ona? I zašto si mi to učinio?”
Sve je počelo sasvim obično. Subota ujutro, miris kave, djeca još spavaju. Ali onda sam slučajno pronašla poruku na njegovom mobitelu: “Vidimo se danas u parku, ljubavi.” Nisam odmah posumnjala. Ivan je često bio odsutan zbog posla, stalno je putovao između Zagreba i Osijeka. Govorio je da ima puno klijenata, da mora raditi vikendom. Vjerovala sam mu. Sve dok nisam vidjela tu poruku.
Nisam mogla disati. U glavi mi je odzvanjalo njegovo ime, slike naše djece, naši zajednički trenuci. Odlučila sam pratiti ga. Tog dana, kad je rekao da ide na sastanak, sjela sam u auto i vozila za njim do Osijeka. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam ga gledala kako izlazi iz auta i grli ženu s djetetom. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima.
Vratila sam se kući slomljena. Nisam znala što da radim. Plakala sam cijelu noć. Sljedeći dan sam ga suočila s istinom. Prvo je negirao, ali kad sam mu pokazala slike koje sam snimila, srušio se. Priznao je sve. Imao je drugu ženu, Anu, i sina od četiri godine. Lagao nam je godinama.
“Nisam htio nikoga povrijediti,” šapnuo je kroz suze. “Volim vas obje na svoj način.”
Tada sam prvi put u životu osjetila mržnju prema njemu. Kako možeš voljeti dvije žene i lagati im svaki dan? Kako možeš gledati svoje dijete u oči i skrivati mu brata?
Nisam znala što da radim. Majka mi je govorila: “Muškarci su takvi, preboli to radi djece.” Ali nisam mogla. Nisam htjela biti još jedna žena koja šuti i trpi.
Odlučila sam pronaći Anu. Trebalo mi je nekoliko dana da skupim hrabrost. Poslala sam joj poruku: “Moramo razgovarati o Ivanu.” Odgovorila je odmah: “Dođi kod mene sutra u 17h.”
Nikad neću zaboraviti taj susret. Ana je bila krhka, umorna žena s toplim očima. Kad sam joj rekla tko sam, samo je sjela i počela plakati.
“Znači nije bio samo moj…” prošaptala je.
Satima smo razgovarale. I ona je vjerovala da je Ivan njezin muž, da radi puno zbog njih. Nije imala pojma za mene i našu djecu.
“Što ćemo sad?” pitala me kroz suze.
Nisam imala odgovor. Obećale smo jedna drugoj da ćemo biti iskrene i podržavati se. Nismo željele ratovati zbog muškarca koji nas je lagao.
Sljedećih tjedana živjela sam kao u magli. Djeca su osjećala napetost, pitala gdje je tata. Ivan se pokušavao opravdati, dolazio s poklonima, molio za oprost.
Jedne večeri, dok smo Ana i ja pile kavu u njezinoj kuhinji, rekla mi je: “Znaš li što najviše boli? Što sam vjerovala da imam pravu porodicu. A sad nemam ništa.”
Zagrlila sam je. Osjetila sam da nismo neprijateljice, nego dvije žene koje su prošle isto poniženje.
Ivan nas je zvao, slao poruke, pokušavao nas nagovoriti da mu oprostimo. Njegova majka me molila da ne rasturam porodicu zbog djece.
Ali kako oprostiti izdaju? Kako ponovno vjerovati čovjeku koji ti je godinama lagao?
Jednog dana došao je pred moju kuću s cvijećem i rekao: “Molim te, pokušajmo ponovno zbog djece.” Pogledala sam ga i shvatila da više ne osjećam ništa osim tuge.
Ana i ja smo odlučile zajedno otići kod odvjetnika. Dogovorile smo se da ćemo tražiti razvod i podjelu imovine. Nismo željele ratovati ni oko novca ni oko djece.
Moji roditelji su bili šokirani mojom odlukom. Otac mi je rekao: “U naše vrijeme žene su trpjele zbog obitelji.” Ali ja nisam htjela biti ta žena.
Prijateljice su me podržavale, ali i osuđivale: “Možda si ga ti zapustila? Možda si trebala više paziti na brak?”
Noću nisam mogla spavati. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li bila loša supruga? Ili je on jednostavno bio slab?
Ana i ja smo postale prijateljice. Naše priče su bile slične – obe smo žrtvovale sebe za porodicu koja nije postojala.
Ivan se preselio kod svoje majke. Djeca su ga viđala vikendom. Polako smo gradile novi život bez njega.
Najteže mi je bilo objasniti djeci zašto tata više ne živi s nama. Rekla sam im istinu – tata nas voli, ali napravio je veliku grešku.
Danas, godinu dana kasnije, osjećam se jačom nego ikad prije. Naučila sam voljeti sebe i svoje mane. Ana i ja često pijemo kavu i smijemo se našim starim strahovima.
Ponekad se pitam – jesmo li mogle nešto promijeniti? Ili su neki ljudi jednostavno rođeni da žive dva života?
Što vi mislite – može li se oprostiti takva izdaja ili treba krenuti dalje bez osvrtanja?
https://izivotneprice.magictaless.com/