Imam 34 godine, nemam decu — i živim najbolje što mogu. A moji roditelji? Izgubili su mene, dok su jurili za svojom verzijom ‘porodične tradicije’.
Svesno sam odlučila da nemam decu. I znate šta? Nikad se nisam pokajala. Imam stabilnu karijeru, otplaćen auto, bez ijednog duga. Živim slobodno, sigurno i po svom.
Moji roditelji? Oni već godinama ne prestaju da me pritisakaju zbog “nastavljanja porodične loze”. Kao da smo neka kraljevska porodica, a ne obični ljudi sa običnim prezimenom.
I onda — prošle godine — hladnokrvno su mi rekli da sve svoje ostavljaju mom rođaku. Kuću, štednju, baš sve. Zato što on ima decu, a ja ne. Po njima, roditeljstvo je jedina ulaznica za njihovu verziju “nasleđa”.
Šta nisu znali?
Da sam tiho, bez velike priče, godinama štedela da im kupim kuću za penziju. Njihovu kuću iz snova — onu malu, pored jezera, o kojoj su uvek pričali. Bila sam na korak od zaključenja kupovine.
Onda su izgovorili ono: „Ti ne računaš, jer nemaš decu.“
Zato sam uradila ono što bi uradio svaki razuman odrasli čovek: kupila sam tu kuću — za sebe.
Uselila se, okrečila zidove u boje koje volim, gostinsku sobu pretvorila u biblioteku. Vikendom veslam po jezeru i pijem vino na terasi. Rekla sam im, smireno: „Ta kuća više nije opcija za vas. Nadam se da će vam nasleđe kojim ste toliko opsednuti doneti sreću.“
Izgubila sam nasledstvo? Možda.
Ali oni su izgubili mene.
Ja sam dobila mir, prostor i pogled na jezero.
Bez kajanja. Ni najmanjeg.
PREUZETO