Znam da ću zbog ovoga dobiti mnogo mržnje, ali moram to negde da izbacim. Možda će me neko razumeti.
Moj sin, Daniel (34), poginuo je pre tri meseca u saobraćajnoj nesreći. Iza sebe je ostavio ženu, Amandu (29), i dvoje dece — Itana (6) i Kejleba (2). Živeli su u mojoj kući poslednjih sedam godina.
Nisu plaćali kiriju. Nisu doprinosili računima. Samo… postojali. Kao da je moja kuća neki hotel s produženim boravkom iz kog nikad nisu planirali da se isele.
Da se vratim unazad.
Kad je Amanda prvi put ostala trudna s Itanom, ona i Daniel su iznajmljivali mali jednosobni stan. Daniel je završavao master iz inženjerstva i radio pola radnog vremena. Amanda je radila u restoranu, trudna i iscrpljena. Nisu mogli da plate stanarinu, pa sam — kao dobra majka — otvorila svoj dom za njih.
Moja kuća. Moja pravila. Rekla sam: „Ovo je privremeno. Stanite na noge.“ To je bilo pre sedam. godina.
Amanda nikad više nije radila. Daniel je počeo da zarađuje pristojno nakon škole, ali umesto da se odsele, oni su se samo ušuškali. Nikad nisam videla ni dinar od njih, čak ni buket „hvala“. Vaspitala sam Daniela da bude ambiciozan, pristojan — a on je postao neki mekani, pasivni muškarac koji slepo prati Amandu kao zaljubljeni psić.
I ako budem iskrena? Nikad joj nisam verovala. Od prvog dana.
Nije dolazila iz iste vrste porodice. Oca nikad nije imala. Odrasla je u prikolici. Nema fakultet. Nikad nije pročitala pravu knjigu, kunem se.
Daniel ju je doveo kući kao neki spasilački projekat, a ja sam se smeškala i klimala glavom — jer to majke rade — ali sam uvek znala da nije dorasla njemu. I duboko u sebi, uvek sam imala osećaj… ta deca? Nisu oboje njegova.
Itan, možda. Ima Danielovu bradu. Ali Kejleb? Taj dečak nema ništa od mog sina. Tamna kosa, maslinasta put, jednostavno… drugačiji. I nemojte da mi držite predavanja — znam da genetika može biti čudna. Ali majka zna.
Uhvatila bih Amandu kako kasno uveče kucka poruke, nestaje na „šetnje“, izlazi bez da ikom išta kaže. A Daniel, jadničak, nikad ništa nije pitao. Ni jednom.
Nakon sahrane, dala sam joj nekoliko nedelja. Gledala sam Amandu kako se vuče po kući u kućnom ogrtaču kao neka uplakana udovica iz sapunice. Ja sam kuvala. Ja sam čistila. Vodila Itana u školu. U međuvremenu je ona plakala, spavala i NIŠTA nije radila.
Onda jednog jutra, probudim se, pogledam Kejleba kako sedi u kuhinji sa onom rupicom u obrazu koju niko u našoj porodici nema — i jednostavno puknem. Rekla sam Amandi da je vreme da ode. Da moja kuća nije utočište za besposličare.
Izgledala je šokirano, ali nije rekla ni reč. Znala sam da nema gde da ode. Njena majka neće da je primi nazad.
Kasnije sam, na svoje iznenađenje, otkrila da mi je Amanda ostavila poruku, pokušavajući da me izmanipuliše, govoreći kako sam joj „sve što je ostalo“. Iskreno nije razumela zašto sam donela takvu odluku i zašto sam ostala pri njoj.
Ja sam svoj deo odigrala. Otvorila sam joj dom. Odrasla sam njenu decu dok ona nije. Sahranila sam svog sina. Umorna sam.
Molila me je, plakala, pitala: „A šta je s dečacima?“ Rekla sam joj istinu: ne dugujem ti ništa. Tolerisala sam te zbog Daniela. On je sada otišao. Zato idi. Mogla si da odeš odavno da si imala imalo dostojanstva. Ali si ostala, bez trunke kajanja.
E sad dolazimo do onog dela zbog kog znam da će me svi mrzeti: želela sam da zadržim Kejleba. Ne legalno, naravno. Ali pitala sam je — mogu li da ga odgajim?
On je onaj s kojim sam se vezala. Hranila sam ga na flašicu dok je ona „išla po namirnice“ satima. On se lepi za mene. Zove me „nana“. Nije me briga da li nije biološki Danielov — on meni deluje kao moj.
Ali ona je vrištala na mene, nazvala me monstrumom, zgrabila oba dečaka i otišla. Ne znam gde su sada. Možda spavaju kod prijatelja. Možda su u nekom prihvatilištu. Nemam pojma.
Kuća mi je sada tiha. Mirna. Zapalila sam sveću pored Danielove slike i konačno imam osećaj da ga poštujem — tako što sam se rešila haosa koji ga je uništio.
Ljudi kažu: „Ali to su ti unuci!“ Jesu li? Zaista? Ako jedan od njih čak nije ni njegov, nije dokazano, ali ja verujem svom srcu i osećajima.
Pa kako onda da osećam bilo šta? Uradila sam ono što sam morala. Jesam li pogrešila?
PREUZETO