Milka je cijelog života radila. Bila je čistačica u školi, a kasnije, kad je otišla u penziju, živjela je sama u maloj kući na kraju sela. Imala je sina jedinaca, Dragana, koji je otišao trbuhom za kruhom u Njemačku i – zaboravio majku.Komšije su znali kako je to izgledalo. Zvala bi ga jednom mjesečno, ali on bi često bio “u gužvi”. Rekla bi:
— Znaš, radi, nema vremena, mlad je čovjek…
Niko joj nije vjerovao. Vidjeli su svi kako sama kopa baštu, nosi drva, ide po lijekove sa štapom. Nije se žalila. Samo bi ponekad, kad misli da je niko ne čuje, sjela na stepenice i tiho plakala.Kada je Milka pala i razboljela se, nije imala kome da se javi. Njena komšinica Mara je pozvala hitnu pomoć. U bolnici je Milka bila tiha, kao da se već pomirila s krajem.
Pred smrt je zamolila Maru:
— Ako moj Dragan ikad dođe, reci mu da sam mu sve oprostila. Samo neka ne traži ništa. Nema ništa za njega.
Kad je umrla, Mara je sve sredila oko sahrane. Dragan se pojavio tek nakon četiri dana. Stigao je u selu s autom od 50 hiljada eura, u firmiranoj jakni, pitajući gdje su ključevi od kuće.
Mara mu je tada dala kovertu.
U njoj je bio samo jedan papir – oproštajno pismo.
Pisalo je:
“Sine, ništa ti nisam ostavila osim ovih riječi. Kad si otišao, nisam te zvala da mi doneseš novac. Samo sam željela da me se sjetiš. Ti nisi imao vremena za mene dok sam bila živa, a ja nemam ništa za tebe sada kad sam mrtva.”
PREUZETO