Vest o incidentu proširila se po celom gradu. Olivijina priča preneta je usmenom predajom, iz pekare u apoteku i u opštinsku kancelariju. Čak su i oni koji su je ranije gledali sada sram spustili oči.
Uključujući Martu.
Nije napustio kuću nekoliko dana. Nije posetio komšije, gledao kroz zavese, komentarisao nečiji život. Prestao je da govori. Kada se konačno pojavio na mojim vratima, držao je buket divljeg cveća u ruci—jednostavan, ali svež i mirisan.
“To je.”.. Za Oliviju”, polako je rekla. “Znam to… bio sam nepravedan.
Na trenutak sam je pogledao. Zatim sam uzeo cveće i klimnuo glavom, pozivajući je unutra.
Olivia je sjedila u kuhinji miješajući čaj. Umorna je, ali nasmejana kao i uvek. Kada je videla Martu na pragu, osmeh joj je drhtao na licu, ali nije izašla. Naprotiv, zapalio se.
“Da li je to za mene?”
– da… hteo sam da se izvinim. Sudio sam te pogrešno.
“Ništa”, rekla je Olivia mirno. – Ožiljci … vremenom zarastaju. Čak i nevidljivi.
Sedeli su zajedno za stolom. Pili su čaj, razgovarali o Sofiji, životu, prošlosti. A kad je marta otišla, više nije bila ista osoba.
**
Nekoliko nedelja kasnije, u centru sela održana je skromna proslava. Gradonačelnik je Oliviji dodelio diplomu Za “izuzetnu hrabrost i odanost drugoj osobi”.”pola meseca se okupilo na trgu. Deca su pljeskala, starci su brisali suze. Lucas je s ponosom gledao svoju ženu, a ja… Pa, plakala je kao beba. Iz ponosa. Iz zahvalnosti.
“Mrtvi ste u stepenima”, rekla je Olivia kasnije. – Ali lepo je znati da ljudi to primećuju. Da se dobro vraća.
**
Jedne nedelje sam sedeo s njom na terasi pijuckajući kafu. Zatim je došao Franc. U ruci je držao malu kutiju od tamnog drveta.
“Voleo bih da je Olivia imala”, rekao je. “To je sve što je ostalo od mog sina. Pisma, fotografije, satovi…
Pogledao sam kutiju. Bilo je teško sa neopisivim sećanjima i bolom.
“Jesi li siguran?”
Da nije njega, Olivia bi bila mrtva. Da nije bilo nje, ne bih imao unuku. Točak se zatvorio.
Olivia je uzela kutiju drhtavim rukama i pritisnula je na grudi kao da drži nešto sveto.
“Čuvaću sve na sigurnom”, šapnula je. “I reći ću Sofiji ko je bio njen deda.”I cenu koju je platila za svoj život.
**
Olivia i Lucas su na kraju kupili malu kuću na periferiji grada. Popravili su ga rukama. U ovoj kući sa plavim i lavandinim kapcima, troje dece je odgajano ispod prozorske daske. Njihova najmlađa ćerka zvala se Sofija.
Marta je postala Olivijina najbolja prijateljica. Zajedno su išli u kupovinu, šetali i sakupljali pečurke. Da ih je neko danas video, ne bi pomislio da jednog dana neće moći da se gledaju.
“Ponekad vam treba zamah”, rekla mi je jedne večeri marta. – Da bi osoba naučila da vidi srce, a ne ožiljak.
**
Jednog dana Olivia je pozvana u školu da ispriča svoju priču. Razgovarao je sa decom o hrabrosti, bolu, opraštanju.
“Ja nisam heroina”, polako je rekla. “Ja sam samo neko ko je dobio drugu šansu od sudbine. I svaki dan pokušavam da pobedim.
Deca su slušala u tišini. Na kraju joj je prišao jedan od njih, stidljivi dečak, i pitao je:
“Gospođo”, Rekao sam… a moja mama ima ožiljak na licu. Ali sada … vidim to drugačije. Kao kraljica.
Olivia se nasmešila i dodirnula ruku.
“Zato što je to ona.”A ti si njen mali vitez.
**
Prošle su godine. Ostario sam, ali se ne bojim ničega drugog. Jer znam da u svetu punom lajkova i brzih presuda postoje ljudi poput Olivije. Oni koji ne beže od vatre. Ko nosi svoj krst dostojanstveno. I koji leči ne samo telo, već i dušu.
I svaki put kad čujem glasine ili bes, zatvorim oči i setim se:
Kako je žena sa ožiljkom na obrazu promenila ceo grad.
A tišina komšije postala je njena najveća zahvalnost.
PREUZETO