Već dugo planiramo porodični odmor. Moj muž je rezervisao dve hotelske sobe: jednu za nas, a drugu za mog pastorka i moju ćerku.
Oni su tinejdžeri — 17 i 16 godina — i pomislili smo da bi deljenje sobe moglo da im pomogne da se zbliže tokom našeg vikend putovanja.
Kada smo stigli u hotel, počela sam da pomažem oko raspakivanja. Otvorila sam kofer svog pastorka — i zaledila se od šoka. Unutra sam pronašla moje izgubljene minđuše.
Bile su uvučene među majice, u staroj, zgužvanoj čarapi. Dijamantske minđuše koje mi je majka poklonila. Tražila sam ih nedeljama. Počela sam da mislim da sam ih izgubila ili da umišljam.
Šok se pretvorio u bes, pa u zbunjenost. Zašto ih je imao? Da li ih je ukrao? Da li je to neka šala? Nisam mogla da razmišljam jasno.
Kada se moj muž vratio, pokazala sam mu šta sam pronašla. Sav je pobledio. Pozvali smo pastorka.
Isprva je poricao — rekao je da ne zna kako su tamo dospele. Ali posle napete tišine, priznao je. Uzeo ih je, nadajući se da će ih prodati za novac.
Srce me je bolelo — zbog njega, zbog mene, zbog svih nas. Ali bez obzira na saosećanje koje sam imala, nisam mogla da potisnem osećaj straha i narušeno poverenje. Nije bilo šanse da dozvolim da on i moja ćerka dele sobu. Ne dok ne razjasnimo stvari, ne dok ne obnovimo poverenje.
Te noći nisam mogla da zaspim. Da li preterujem?
PREUZETO