Moja ćerkica ima 5 godina. Ona je moje sunce, moja radost i ceo svet. Danas je bila kod strica i strine, tu pored, igraju se često s njihovom decom, sve je u redu, poverenje postoji.
Vrata se otvaraju, ulazi ona sva ozarena, drži neku plišanu igračku i kaže:
„Mama, strina mi je rekla da ti ne znaš da me vaspitaš, ali da će me ona naučiti svemu.“
Zaledila sam se. Noge su mi klecnule.
Dete je to reklo bezazleno, iskreno, ne shvatajući težinu tih reči.
A ja… ja sam momentalno počela da plačem.
Ne zato što me pogodila jedna rečenica.
Već zato što znam da je neko blizak – neko kome dajem svoje dete na čuvanje – spreman da me ogovara pred njom. Da ruši moj autoritet. Da sipa otrov tamo gde treba da bude samo ljubav.
Zagrlih je i rekla joj:
„Mama te uči najbolje što zna. I mama te voli najviše na svetu.“
Ona me pogledala i kaže:
„Znam, mama. Ti si najbolja.“
I tad sam znala – možda nisam savršena, ali ljubav koju joj dajem – niko ne može da ospori.
PREUZETO