Bilo je to tih pet minuta svakog dana.
Kad ustanem za školu, već me čekao čaj. Ponekad tost, ponekad samo jabuka izrezana na kriške.
– Hajde, jede se dok je toplo – govorio bi i uvijek se smiješio.
Mislila sam da je to ono što svi očevi rade. Nisam mu pridavala značaj. Kad sam imala 16, već mi je to postalo naporno.
– Tata, ne moraš svaki dan. Nisam dijete.
– Znam, ali navikao sam.
Nekad nisam ni ustajala na vrijeme. On bi svejedno ostavio na stolu, pokriveno salvetom.
Godinu dana kasnije, preselila sam se zbog fakulteta. Tih pet minuta nestalo.
Rijetko smo se čuli. Na poruke bi odgovarao kratko.
„U redu je“, „Sve ok“. Mama kaže da je sve dobro, ali da je tih.
U drugoj godini studija, nazvao me rano ujutro. To nikad nije radio.
– Sve u redu? – pitala sam.
– Samo sam htio reći… imaš li doručak? Jesi pojela nešto?
Naslućivala sam da se nešto čudno dešava. Rekao je da mora ići. Da će me zvati kasnije. Nije zvao.
Te večeri… zauvijek je zaspao. Srce.
Došla sam kući. Puna tišina. Mama me pogledala i rekla:
– Znaš li šta je radio svako jutro otkad si otišla?
Odmahnula sam glavom.
– Ustajao u isto vrijeme kao kad si išla u školu. Pravio doručak. Sam sebi. I sjedio za stolom. Pet minuta. Samo tih pet minuta.
Tad sam shvatila…
On me nije budio doručkom. Budio me ljubavlju. A ja to nisam znala reći dok nije prestalo.
PREUZETO