Oleg je uvijek, baš svaki put kad bi dolazio rodbini, nosio teške torbe s hranom, lijekovima, voćem, sitnicama. Nikad nije došao praznih ruku. Mislio je da je to ljubav.
U obitelji ih je bilo troje djece. On, mlađi brat Stjopa i sestra Olena. Roditelji su odavno odlučili: Olena se udala mlada i sve se ulagalo u nju. Bratu su pomogli otvoriti mali obrt. Oleg? Oleg je sve morao sam.
Studirao je s pomoću stipendije, ponekad gladan, često bez novca. Smještaj u studentskom domu dobio je samo zahvaljujući dobrom dekanu. Kad je diplomirao, nije se imao gdje vratiti – kuća je bila “puna”, kako su mu rekli.
Zato je ostao u gradu. Radio je. Nije se žalio.
Suprugu je upoznao slučajno — kupovao je malu sobicu, ona ju je prodavala. Zvala se Natalija. Uskoro su živjeli skupa. Bio je sretan. Bar je mislio da jeste.
Kad su dobili blizance, uzeli su stan na kredit. Oleg je bio unaprijeđen. Ipak, svakog vikenda, nosio je torbe roditeljima.
Natalija je u početku išla s njim. Onda je stala na vrata i rekla:
– Oprosti, dragi… ne želim više ići s tobom. Ne gledam tvoje roditelje – gledam kako ti postaješ bankomat.
Tad mu se prvi put nešto steglo u grudima.
Ali nije odustao.
Sve do dana kada je supruga, već umorna, rekla:
– Znaš šta? Sljedeći put idi bez ičega. Bez ičega! I zamoli ih da ti pomognu. Samo jednom. Vidjet ćeš šta vrijediš kad ne nosiš torbe.
I otišao je.
Bez poklona. Bez kobasica. Bez lijekova.
Na pragu — tišina.
M
Nije još ni skinuo cipele, a već su počela pitanja.
– Oleg, jesi donio one tablete? – majka.
– Kobasice? – brat.
– Hej, obećao si mi novi telefon! – sestra.
On je samo stajao. Bez riječi.
– Nemam ništa, – rekao je tiho. – Došao sam praznih ruku. Možda možete vi meni pomoći ovaj put?
Nastala je nelagodna tišina. Pa onda nervozni smijeh. Pa šutnja.
– Mi tebe trebamo pomoći? – upitala je majka i odmah dodala: – Oleg, ne budi smiješan.
Tad je znao.
Nisu oni dolazili njemu. On je dolazio njima. Oni nisu voljeli njega. Samo ono što je donosio.
Bez pozdrava je izašao. Spustio se niz stepenice, drhtavih ruku ušao u trgovinu. Kupio je kruh. Pogledao stanje na računu.
I prvi put — novac je bio tu. Cijeli.
Zastao je ispred zlatarne.
Ušao je i bez razmišljanja rekao:
– Najljepši prsten za moju ženu. Ženu koja me voli čak i kad nemam ništa.
Te večeri nije rekao ništa. Samo joj je stavio prsten na dlan.
Prekinuo je sve kontakte s obitelji. Telefonski pozivi su dolazili danima. Poruke:
“Oleg, javi se, treba nam pozajmica!”
“Bratu se pokvario auto!”
“Mama je ostala bez lijekova!”
Nije odgovorio. Jer kad jednom shvatiš da te vole samo kad donosiš — više nikad ne dolaziš.
PREUZETO