“Svi su mislili da će kuća pripasti najstarijem sinu. A onda je advokat pročitao pismo koje je sve promijenilo.”
Kad je otac umro, niko nije plakao.
Ne zato što nije bio dobar — bio je tih čovjek, strog, ali pravedan.
Već zato što je porodica odavno počela da se lomi iznutra.
Tri sina i kći. Najstariji – Marko – ostao u selu, živio u kući s roditeljima.
Svi su govorili: „Naravno da će kuća njemu pripasti. On je tu bio sve vrijeme.“
Srednji brat – Ivan – uspješan, rijetko dolazio.
Najmlađi – Luka – crna ovca, otišao prije 10 godina, posvađan s ocem. Nikad se nisu pomirili.
A kćerka – Anđa – uvijek u pozadini. Pomagala svima, ćutala, njegovala oca u tišini.
Kad je došlo vrijeme otvaranja testamenta, svi su sjedili napeti. Očekivali su samo formalnost.
Advokat je pročitao:
– “Cijela kuća, zemljište i ušteđevina pripadaju mojoj kćeri Anđi. Znam da nikad neće tražiti ništa. Ali samo ona zna koliko je davala. I nikad nije tražila ništa zauzvrat. Marku ostavljam traktor. Ivanu – sat. Luki… pismo.”
Svi su zanijemili.
Anđa je problijedjela.
Luka je uzeo kovertu, drhtavih ruku.
Otvorio je. Čitao u sebi. Onda naglas:
„Sine, nismo se rastali kako valja. Ti si otišao ljut, a ja tvrdoglav. Nisam znao da kažem ‘oprosti’. Ako ikad pročitaš ovo – znaj da sam bio ponosan na tebe. Samo nisam znao kako da ti to kažem.“
Luka je šutio dugo.
Onda pogledao sestru i rekao:
– Tata je znao ko stvarno voli. A znao je i kome je najviše nedostajao.
I prvi put, porodica se pogledala bez riječi. Ne zbog kuće. Nego zbog svega što su godinama prešutjeli.
preuzeto