Bila je to obična navika. Nedjeljom ujutro, u devet, donijela bi bijele ruže i stajala tiho ispred groba svoje sestre.
Uvijek sama. Bez suza. Samo s pogledom koji stoji duže nego što treba.
Jednog dana, primijetila je — pored njenog cvijeta, leži i jedan mali karanfil. Crveni. Nije bio tu ranije.
Pomislila je da je greškom ostavljen.
Ali iduće nedjelje – opet.
Idućih mjesec dana – isto.
Niko nikad nije bio u blizini. Samo cvijet. Uvijek isti. Uvijek pažljivo stavljen.
Počela je dolaziti ranije. Pokušavala uhvatiti osobu. Jednog jutra, tačno u osam, vidjela je starijeg čovjeka kako stoji tiho.
Nije joj bio poznat.
Prišla mu je.
– Izvinite… vi donosite onaj karanfil?
Pogledao ju je. Lagano klimnuo glavom.
– Jeste li poznavali moju sestru?
Tišina. Onda je rekao:
– Ne. Ali ona je jednom, prije mnogo godina, spasila moju kćerku. Na ulici. Bila je trudna, pala, ljudi su prošli. Vaša sestra joj je pomogla, zvala hitnu. Da nije bilo nje, izgubila bi dijete.
– I kako ste saznali da je umrla?
– Nisam znao. Samo sam je tražio. Pronašao ovaj grob prije pet godina. I od tad dolazim. Da kažem hvala. Onako kako nisam stigao tad.
Ona nije ništa rekla.
Samo je tog dana ostavila dva cvijeta.
Jedan za sestru.
Drugi za čovjeka koji nije zaboravio.
preuzeto