Mama je radila kao čistačica u jednoj zgradi u centru grada. Svaki dan bih joj oko podne donosila ručak – supu, hljeb, nešto kuvano… uvijek je bila zahvalna, uvijek je ljubila moje čelo i govorila: “Ti si moje zlato.”
Zgrada je bila stara, ali lijepo održavana. Mama je pazila na svaku pločicu, svaku stepenicu. Ljudi su je svi znali, ali rijetko ko bi stao da priča s njom. “Samo čistačica”, govorili bi tiho, kao da ona to ne čuje.
Jednog dana, kad sam joj odnijela ručak ranije nego obično, vrata u prizemlju su bila odškrinuta. Unutra se čuo razgovor, tihi glasovi. Prišunjala sam se i vidjela nešto što me zaledilo.
Mama je stajala ispred muškarca u odijelu, a on je govorio:
„Znaš da ovo ne smije niko da zna. Ako neko sazna, sve pada u vodu.“
Ona je klimnula glavom. Iz džepa mu je dala neku cedulju. On ju je stisnuo za ruku i nestao niz hodnik.
Nisam mogla da vjerujem šta vidim. Čistačica? Tajni sastanci?
Kad sam je pitala ko je to bio, rekla je samo:
„Samo jedan od onih koji ne znaju kako se drže tajne.“
Danima nisam mogla da spavam. Istraživala sam. I onda sam saznala istinu.
Moja mama nije bila samo čistačica. Bila je zaštićeni svjedok u velikom slučaju koji se vukao godinama. Sakrila se pod lažnim imenom. Mijenjala gradove. Čistila hodnike kako bi preživjela, kako bi nas zaštitila.
Kad je sve izašlo na vidjelo, novine su pisale o njoj. Ljudi su joj aplaudirali.
A ja?
Ja sam stajala ponosna. Jer moja mama nije samo čistila hodnike.
Čistila je nepravdu.
preuzeto