Nisam plakala kad je otišao. Možda sam već bila isplakala sve dok je bolovao.
Četrdeset godina braka. Dvoje djece. Sve smo u njih uložili — i zdravlje, i pare, i snove koje nismo stigli imati za sebe.
Nekad su me zvali svakog dana. A onda su pozivi postali tihi. Pa kratki. Pa rijetki.
Kad je muž umro, došli su oboje.
Nisam još ni suđe oprala od posljednje posjete sahrani, a sin me pitao:
– Mama, jesi li pronašla papire od kuće?
A kćerka, tiho, kao da mi pravi uslugu:
– Samo da znamo… čisto da se zna šta je čije.
Pogledala sam ih. Oboje. Moju djecu.
One koje sam držala kad su imali temperaturu. Koje sam hranila iz svog tanjira kad nije bilo dovoljno. One zbog kojih sam nosila iste cipele sedam zima.
Rekla sam samo:
– Papiri su kod notara.
I okrenula se.
Tri dana kasnije, dobili su poziv.
U testamentu je pisalo:
– “Kuću ostavljam onome ko me ne pita šta je njegovo, nego kako sam.”
Ništa više.
A znaš šta je najtužnije?
To nije bila ni kćerka, ni sin.
Bio je to komšijin unuk. Onaj mali koji mi donese hljeb kad padne snijeg. I pita:
Kako ste, nana?
preuzeto