Odavno je otišla. Kad sam imala samo deset godina, mama je jednostavno nestala. Nije bilo pozdrava, objašnjenja, ni oproštaja. Otac je plakao satima, a ja sam ostala da se pitam zašto.
“Moj put se ovdje završava. Moram otići opet. Ali sada znaš sve.”
Godinama sam pokušavala da je zovem, da je pronađem, ali ni traga ni glasa.
Živjela sam sama, sa starim djedom, uvijek čekajući znak, bilo šta.
A onda, jednog hladnog zimskog dana, zazvonio je telefon. Glas s druge strane bio je nepoznat, ali tih i promukao:
“Ja sam tvoja majka. Vratila sam se.”
Nisam znala šta da osjećam. Srce mi je tuklo kao nikada prije, a strah je rastao.
Dogovorili smo susret.
Kad je ušla u sobu, izgledala je istrošeno – oči pune tuge i kajanja.
Pitala sam:
“Zašto si otišla? Zašto nas nisi tražila?”
Ona je samo tiho rekla:
“Morala sam. Nije bilo drugog izbora.”
I onda je iz torbe izvukla staru, izlizanu kutiju.
U njoj su bili stari pisma, dnevnik, i fotografije koje nisam nikad vidjela.
Počela je da priča priču koju nikad nisam znala:
Da je bila žrtva nepravde, da je morala pobjeći zbog opasnosti, da je čuvala tajnu kako bi nas zaštitila.
Suze su nam tekle obje.
Ali onda, kada sam htjela da je zadržim, ona se nasmiješila tužno i rekla:
Nestala je jednako tiho kao i prije.
Ostala sam s kutijom i novim životom, ali i s pitanjima na koja možda nikad neću dobiti odgovor.
preuzeto