Stanari u novom naselju su je primijetili odmah. Siva marama, stara torba, istrošeni kaput. Uvijek ista poza – stoji pred kućom broj 17, gleda u prozor na drugom spratu, pa polako odlazi kad padne noć.
Neki su govorili da je izgubljena.
Drugi da je senilna.
Treći su samo okretali glavu.
Jednom je neko pokušao prići.
Pitao je: “Bako, tražite li nekoga?”
Rekla je tiho: “Ne tražim… čekam.”
Pričalo se da je kuća prazna. Vlasnici su se nedavno doselili iz inostranstva, mladi par s dvoje male djece. Nisu znali ko je ta žena ni zašto se svake večeri pojavljuje. Počeli su zaključavati kapiju, spuštati roletne.
Ali starica nije odustajala.
Sve dok jednog dana nisu došli policajci. Neko ju je prijavio.
Sjeli su s njom na klupu: “Bako, zašto ste svaki dan ovdje?”
Pogledala ih je i rekla:
“U toj kući je nekada živjela moja kćerka. U toj sobi, na spratu, ljuljala je mog unuka. Nisu me pustili unutra kad su se preselili. Samo su rekli da idem, da sam stara i da im smetam. Ali ja… nisam došla da smetam. Samo da ga vidim. Bar da znam da je dobro.”
Policajci su ostali bez riječi. Pustili su je da ode, tiho, dostojanstveno, bez galame.
Kad su mladi vlasnici kuće čuli priču, muž je rekao ženi:
“To je tvoja majka?”
“Ne pričaj gluposti, to je neka luđakinja,” odgovorila je i spustila zavjese.
Te večeri, baka se više nije pojavila.
Tri dana kasnije, prolaznici su vidjeli cvijeće i svijeću ispred kapije broj 17. I natpis na kartonu:
“Volim vas oboje. Mama.”
PREUZETO