Moja kći je oduvijek pokazivala izraziti egoizam i ravnodušnost prema meni. Svjetlana nikad nije slušala moje savjete, niti je uzimala u obzir moje mišljenje, ali nedavno je njezina drskost i netaktičnost dosegnula vrhunac. Svjetlana je sa suprugom počela živjeti kod mene nakon vjenčanja. Nas troje smo živjeli u trosobnom stanu koji mi je ostavio suprug. Jednog dana, moja kći je pokazala svoju “pamet”:
Vidjela sam kako je zet počeo crvenjeti od bijesa zbog mojih riječi. Ali nisam odustajala. Nedugo nakon tog incidenta otišla sam kod javnog bilježnika i napisala oporuku u kojoj moja kuća nakon moje smrti prelazi u vlasništvo općine. Kada su saznali za to, kći i zet su se spakirali, nazvali me ludom i otišli. A ja sam se obradovala… Takvi rođaci mi uopće nisu potrebni.
– Mama, – kaže, – mi se s Aleksejom planiramo preseliti u drugi grad zbog posla, i morat ćemo tamo kupiti stan. – Pa, makar u Ameriku, kakve to veze ima sa mnom? – slegnula sam ramenima. – Želimo prodati ovaj stan kako bismo za novac kupili kuću u drugom gradu.
Od njenih riječi, oči su mi skoro ispale… kako to prodati?! Nisam namjeravala prodavati ni centimetar svog doma. – A gdje mi onda predlažeš da živim? S vama u drugom gradu, ili što?
– Naravno da ne, ne možemo to priuštiti. U domu za starije osobe. Naći ću ti dobar smještaj. Vidjet ćeš – neće ti biti dosadno.
– Neće mi biti dosadno, jer nikamo iz ove kuće ne idem. Ovo je moj dom, ovdje planiram živjeti cijeli život. Ako vam se ne sviđa – put vam je slobodan, nitko vas ovdje ne zadržava.
preuzeto