“Moj tata je izgubio posao u banci kada sam imao 13 godina. Bili smo tako siromašni da sam nekad išao u školu bez hrane.
Jednog dana, na putu kući, vidio sam tatu u stvarno lijepom crvenom autu s plavokosom djevojkom pored njega.
Sljedećeg dana, čekao sam na istom mjestu i ponovno ih vidio, u istom autu. Ovaj put sam ih pratio, a s užasom sam shvatio da su stali i vidio sam ženu kako grli mog tatu.
Te noći sam ga suočio s tim. Okrenuo se prema meni, i odjednom sam vidio da mu oči postaju suzne.
Rekao je: “Sine, radio sam kao instruktor vožnje da pomognem plaćati za našu porodicu.”
Pitao sam njega i mamu zašto mi nisu rekli.
Rekla je da nisu htjeli dodatno me opterećivati. Otada je tata radio dvostruke smjene u fast foodu, i uvijek sam bio zabrinut za njegovo zdravlje, koje je već bilo krhko.
Znali su da ću se još više brinuti ako saznam da uzima još jedan posao. Moji roditelji su pokušavali zaštititi me.
Zauvijek ću ih pamtiti kao najposvećenije mamu i tatu koje dijete može zamisliti, i za mene i za moju četvero braće i sestara.
To mi je dalo neprolaznu lekciju: nikad ne budi brz na osudi i nikad ne donosi brze zaključke.”
preuzeto