Nekoliko dana kasnije Ivan mi je pomogao da obavim sve potrebno oko stana koji mi je Petar ostavio.
Nikola je počeo češće dolaziti. Jedne nedjelje doveo je i djecu, a najmlađa unuka zagrlila me i rekla:
„Bako, sada ćemo češće biti zajedno, zar ne?”
Nasmiješila sam se.
Nisam tražila da mi netko vrati godine koje su prošle. Željela sam samo da od sada budemo bliži.
S vremenom je i Sanja počela dolaziti češće. Jednom mi je čak priznala da nije shvaćala koliko mi je teško bilo živjeti sama.
Oprostila sam joj.
Petar mi je ostavio stan, ali njegova najveća ostavština bilo je nešto drugo: podsjetnik da čovjek treba misliti na budućnost, čuvati dostojanstvo i ne zaboraviti one koji su mu pomagali.
**Jer prava obitelj nije samo ona koja nosi isto prezime, nego ona koja pokaže brigu onda kada nam je najpotrebnija.**
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovijedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor ili izvor nije poznat.