Kad je Tomislav završio razgovor, vratili smo se u restoran. Marko ga je odmah upitao:
— Tomislave, zašto te Mira zove ako tvrdiš da je ne poznaješ?
Brat je spustio pogled, a Vesna je nervozno namještala svoj srebrni broš.
Nakon nekoliko trenutaka Tomislav je priznao:
— Mira je tatina rođakinja. Prije nekoliko mjeseci javila nam se jer želi obnoviti kontakt s obitelji. Mama joj je obećala da će večeras biti počasna gošća.
Marko je pogledao majku.
— A zašto si nam to prešutjela?
Vesna je tiho odgovorila:
— Bojala sam se da je nećete prihvatiti.
Tada su se otvorila vrata i ušla je žena u jednostavnom plavom kaputu. Bila je to Mira.
Marko joj je prišao, predstavio se i pozvao je da sjedne za stol. Moja majka ostala je na svom mjestu, a dodatnu stolicu postavili smo pokraj nje.
Mira se zahvalila i rekla:
— Nisam došla zbog posebnog mjesta. Samo sam željela upoznati obitelj pokojnog rođaka.
Vesna je spustila glavu i prvi put te večeri iskreno se ispričala.
Proslava se nastavila u mirnijem raspoloženju.
Te večeri shvatili smo da nijedno mjesto za stolom nije vrijednije od poštovanja, iskrenosti i lijepog odnosa među ljudima.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovijedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor ili izvor nije poznat.