Damir je ponovio, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu:
— Maja i Fran mogu tamo živjeti. Ti si ionako kupila stan za obitelj.
Pogledala sam ga i mirno odgovorila:
— Jesam. Za svoju obitelj. Za Lovru i sebe.
Vesna je odmah podigla glas:
— Kako se usuđuješ tako govoriti? Maja ti je sestra po mužu!
— I nikada joj nisam odbila pomoći. Ali moj stan nije rješenje za tuđe financijske probleme.
Damir je ustao od stola.
— Znači, planirala si nas napustiti?
— Nisam planirala nikoga povrijediti. Planirala sam osigurati svom sinu dom u kojem neće morati gledati kako mu netko uzima večeru s tanjura.
Lovro me uhvatio za ruku.
Sljedećeg jutra spakirala sam njegove stvari i odvela ga u naš novi stan.
Damir je nekoliko dana kasnije došao razgovarati. Rekla sam mu da sam spremna razgovarati o našem braku, ali samo uz poštovanje, iskrenost i jasne granice prema njegovoj obitelji.
Maji sam poželjela sve najbolje, ali joj više nisam obećavala ono što nisam bila dužna dati.
Tada sam shvatila nešto važno: pomagati drugima lijepo je i plemenito, ali čovjek ne smije zaboraviti brinuti se o vlastitom djetetu i vlastitom domu.
A Lovro je te večeri prvi put mirno zaspao u svojoj sobi.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovijedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor ili izvor nije poznat.