Sedam stvari koje nikada ne biste trebali olako prihvatati od drugih ljudi
Od djetinjstva nas uče da budemo zahvalni. Kada dobijemo poklon, treba da se zahvalimo. Kada nam neko ponudi pomoć, ne bi trebalo da je odbijemo. Kada starija osoba podijeli savjet, red je da je saslušamo. A ako nam rođak učini nešto lijepo, rijetko kome bi palo na pamet da ga pita šta zauzvrat očekuje.
Upravo tu ponekad nastaje problem. Jer nije sve što nam neko pruži uz osmijeh zaista dobro prihvatiti. Ovdje nije riječ o sujevjerju niti o tome da ljudi nužno imaju loše namjere. Riječ je o nečemu mnogo važnijem – ličnim granicama.
Ponekad zajedno s poklonom prihvatamo i nevidljivu obavezu. Tek kasnije shvatimo da nam je nakon naizgled prijatnog susreta ostao težak osjećaj, kao da nekome nešto dugujemo.
Jedan veoma mudar dedo jednom je izgovorio rečenicu koju ću pamtiti do kraja života: “Prije nego što nešto uzmeš, razmisli hoćeš li kasnije moći to vratiti jednako slobodno.”
Nije govorio o stvarima, već o slobodi.
Postoji sedam stvari koje nikada ne bi trebalo olako prihvatati od drugih ljudi:
1. Skupi pokloni zbog kojih se osjećate neprijatno
Običan poklon je jedno, a sasvim nešto drugo kada vam neko iznenada pokloni predmet velike vrijednosti, a vi uopće ne znate zbog čega.
Cvijeće, knjiga, domaće pecivo ili neka sitnica pažljivo odabrana baš za vas ne stvaraju nikakav poseban pritisak. Zahvalite se, obradujete se i nastavite dalje. Međutim, kada vam neko pokloni skup telefon, sat, putovanje ili veliku sumu novca, situacija može biti drugačija.
“Samo uzmi! Ne očekujem ništa zauzvrat.”
Zahvalite se, ali se negdje u vama ipak javlja neprijatno pitanje: “Šta će se sada očekivati od mene?”
Ako imate takav osjećaj, nemojte ga odmah zanemariti. To ne znači da osoba pokušava da vas kupi ili da iza poklona obavezno stoji neka skrivena namjera. Ponekad je poklon zaista izraz iskrene pažnje. Ipak, ako kasnije ne možete odbiti tu osobu, suprotstaviti joj se ili odbiti njene zahtjeve, možda ste prihvatili mnogo više od samog poklona.
Pravi poklon ne bi trebalo da stvara dug kod onoga ko ga prima.
2. Novac čiji uslovi nisu jasno dogovoreni
O novcu je posebno teško razgovarati s bliskim ljudima.
Kada pozajmljujete novac od nepoznate osobe, vjerovatno vam neće biti neprijatno da pitate kada ga treba vratiti, u kojem iznosu i pod kojim uslovima. Međutim, kada je riječ o rođaku ili dugogodišnjem prijatelju, mnogi izbjegavaju takva pitanja.
“Pa mi smo naši.”
Upravo tada mogu nastati najneprijatniji porodični nesporazumi. Jedna osoba smatra da je novac poklon, druga vjeruje da je riječ o privremenoj pomoći, dok treća već unaprijed očekuje neku uslugu zauzvrat. Svi misle da se savršeno razumiju, sve dok se nekoliko mjeseci kasnije ne pokaže da svako ima drugačiju verziju dogovora.
Tada počinju rečenice poput: “Tada sam ti pomogao”, “Nisam ovo očekivao od tebe” ili “Poslije svega što sam učinio za tebe”.
Zato razgovor o novcu prije nego što ga prihvatite nije znak nepovjerenja, već način da sačuvate odnos. Nekoliko minuta neprijatnog razgovora o iznosu i roku vraćanja može vas poštedjeti godina međusobnog nezadovoljstva.
3. Tuđe tajne koje niste tražili da čujete
“Samo nemoj nikome reći, ali sada ću ti nešto otkriti…”
Kada neko započne razgovor ovim riječima, lako je steći utisak da smo posebno važni i da nam ta osoba ukazuje veliko povjerenje. Međutim, nekoliko minuta kasnije već nosimo tuđi problem u svojim mislima.
Sada moramo paziti šta govorimo, da ne otkrijemo nešto što ne bi trebalo, pamtiti detalje i izbjegavati određene teme pred drugim ljudima. Osoba koja nam je povjerila tajnu, s druge strane, rasteretila se i nastavila dalje.
Tako nastaje neobična situacija: neko je sebi olakšao, a nama prepustio dio svog tereta.
Naravno, sasvim je prirodno da bliski ljudi međusobno dijele tajne i da postoji povjerenje. Ali postoji velika razlika između iskrenog razgovora i situacije u kojoj nam neko nameće ulogu čuvara informacija koje nikada nismo željeli saznati.
“Tajna stranca može ući u kuću malog djeteta i nikada više ne poželjeti da izađe.”
To je veoma tačno zapažanje.
4. Sažaljenje zbog kojeg počinjete sebe doživljavati kao slabu osobu
Saosjećanje i sažaljenje nisu isto. Kada nekome nije lako, možemo mu reći: “Razumijem koliko ti je teško. Hajde da vidimo šta možemo uraditi.” To je podrška koja osobi daje snagu.
Međutim, postoje i drugačije rečenice: “Kako sada misliš da se mijenjaš?”, “Kasno je da počinješ u tim godinama”, “Ionako nećeš uspjeti” ili “Jednostavno nemaš sreće”.
Na prvi pogled, ovakve riječi mogu zvučati kao izraz brige. Ipak, vremenom osoba počinje sebe posmatrati očima onoga ko je sažalijeva.
U tome i jeste opasnost. Stalno sažaljenje može oduzeti motivaciju i uvjeriti čovjeka da nema smisla pokušavati bilo šta promijeniti. Godine su prepreka, okolnosti su nepovoljne, novca nema dovoljno, zdravlje više nije kao nekada… Malo-pomalo, tuđe mišljenje postaje unutrašnji glas koji nas uvjerava da nismo sposobni za promjenu.
Iskreno saosjećanje pomaže čovjeku da ustane kada padne. Neiskreno ili pretjerano sažaljenje može ga uvjeriti da nema razloga ni pokušati.
5. Usluge iza kojih se krije očekivanje protivusluge
“Koliko te to košta? Toliko puta sam ja to uradio za tebe.”
Mnogi ljudi pristaju na neprijatne situacije upravo zbog ovakvih rečenica.
Neko vam je pomogao oko renoviranja, pa sada očekuje da vi rješavate probleme njegovog rođaka. Druga osoba vam je jednom pozajmila novac, pa smatra da zbog toga morate trpjeti njeno nepristojno ponašanje. Neko vam je pomogao da pronađete posao, a zatim vas godinama podsjeća kome dugujete svoju zahvalnost.
Najveći problem nije u samoj usluzi, već u osjećaju da nakon nje više nemate pravo reći “ne”.
Zato se prije nego što prihvatite ozbiljnu pomoć zapitajte: “Ako bi me ta osoba sutra nešto zamolila, bih li je mogao mirno odbiti?”
Ako već unaprijed znate da biste se osjećali neprijatno i da ne biste imali slobodu odbiti, onda ne prihvatate samo pomoć. Prihvatate i obavezu koja možda nikada nije bila izgovorena naglas.
6. Savjeti zbog kojih počinjete sumnjati u vlastiti život
Postoje savjeti koje sami tražimo i koji nam zaista mogu biti od koristi. Međutim, postoje i oni koje niko nije tražio, a koji mogu unijeti nepotrebnu nesigurnost.
Kažete prijateljici da ste odlučili promijeniti posao, a ona odmah počinje objašnjavati zašto je to užasna ideja. Pomenete rođaki da razmišljate o preseljenju, a ona nabraja dvadeset razloga zbog kojih to nikako ne biste trebali uraditi. Podijelite nešto iz svog privatnog života, a već nekoliko minuta kasnije počinjete preispitivati vlastita osjećanja i odluke.
Posebno treba biti oprezan sa savjetima koji se odnose na odluke čije ćete posljedice upravo vi snositi. Neko vam možda iskreno želi dobro, ali vaš život posmatra iz vlastite perspektive. Ima drugačiji karakter, iskustva, strahove i životne okolnosti.
“Ako je odluka tvoja, posljedice su također tvoje. Zato ti moraš imati posljednju riječ.”
To ne znači da treba zanemariti tuđa mišljenja. Naprotiv, korisno je saslušati ljude kojima vjerujemo. Ipak, savjet treba posmatrati kao informaciju koju možemo razmotriti, a ne kao naredbu koju moramo poslušati.
7. Osjećaj krivice koji drugi pokušavaju prebaciti na vas
Ovo je možda i najneprimjetniji oblik pritiska, jer se krivica ne nameće otvoreno. Ona se uvlači u razgovor kroz naizgled bezazlene rečenice.
“Da me zaista voliš…”
“Poslije svega što sam učinio za tebe…”
“Naravno, tvoje obaveze su ti važnije.”
“Računao sam na tebe, a ti si me iznevjerio.”
Odjednom se nađete u situaciji da morate opravdavati sasvim običnu odluku da živite svoj život i postavite vlastite prioritete.
Zdravi odnosi ne zahtijevaju da ljubav neprestano dokazujemo odricanjem od sebe.
Možete voljeti roditelje, a da ne ispunite svaki njihov zahtjev. Možete cijeniti prijatelja, a da mu ne pozajmite novac. Možete voljeti partnera, a da se ne slažete s njim. Možete biti zahvalni nekome, a ipak imati pravo reći “ne”.
Zahvalnost nikada ne bi trebalo da znači odricanje od vlastite slobode.
Zašto nam je toliko teško reći “ne”?
Razlog često leži u odgoju i porukama koje smo slušali od djetinjstva. Učili su nas da budemo dobri, da ne povređujemo druge, da ne razočaravamo ljude, da pomažemo i budemo zahvalni. Mnogi odrasli i dalje nose strah iz djetinjstva da će, ukoliko nekoga odbiju, biti proglašeni lošim ili nezahvalnim osobama.
Zbog toga prihvataju poklon koji ne žele, pristaju na uslugu koja im ne odgovara, uzimaju novac koji nisu željeli pozajmiti i slušaju savjete koje nisu tražili. A onda danima osjećaju ljutnju, najčešće prema samima sebi.
Problem, međutim, počinje mnogo ranije – u trenutku kada sebi ne dozvolimo da izgovorimo jednostavnu rečenicu:
“Hvala, ali ovo mi ne odgovara.”
U njoj nema grubosti ni nepoštovanja. Ona predstavlja stav odrasle osobe koja zna gdje su njene granice.
Jednostavan način da izbjegnete neprijatne situacije
Postoji jedno pravilo koje može pomoći: nemojte odgovarati odmah.
Kada vam neko ponudi nešto značajno, poput novca, ozbiljne pomoći, skupog poklona ili učešća u nekom projektu, sasvim je u redu da kažete: “Hvala, razmislit ću o tome.”
Ta kratka pauza daje vam prostor da razmotrite ponudu, procijenite vlastita osjećanja i donesete odluku bez pritiska.
Ipak, to ne znači da treba postati osoba koja nikome ne vjeruje. Nije potrebno sumnjati u svaki poklon, tražiti skrivene namjere iza svakog savjeta ili odbijati svaku pomoć samo zato što je neko nekada zloupotrijebio vašu zahvalnost.
Postoje ljudi koji pomažu jednostavno zato što im je stalo. Takvi odnosi postoje i treba ih čuvati.
Razlika je u osjećaju koji ostaje nakon susreta: iskrena pomoć donosi zahvalnost i toplinu, dok pomoć iza koje se krije manipulacija ostavlja osjećaj duga i obaveze.
preuzeto