**2. DIO**
U kutiji se nalazilo pet koverti, nekoliko starih fotografija i mala bilježnica.
Na svakoj koverti bilo je napisano moje ime i godina u kojoj sam ocu platio stanarinu.
Otvorio sam prvu. Unutra je bio novac.
Pogledao sam Marka, zbunjen.
„Tvoj otac je svih ovih godina čuvao svaki euro koji si mu dao”, tiho je rekao.
Zatim mi je pružio očevu bilježnicu.
Na jednoj stranici pisalo je:
„Znam da misliš da sam bio hladan i da ti nisam pružio dovoljno ljubavi. Nisam znao kako da razgovaram s tobom nakon što ti je majka umrla. Bojao sam se da ću te pogrešno odgojiti, pa sam mislio da ću te novcem i pravilima naučiti odgovornosti. Možda sam pogriješio.”
Suze su mi ponovo krenule niz lice.
Na posljednjoj stranici stajala je kratka poruka:
„Sine, svih ovih godina nisam želio da moj novac trošiš na mene. Želio sam da naučiš koliko vrijedi trud. Ali nisam smio zaboraviti da ti, osim oca koji postavlja pravila, treba i otac koji će te zagrliti. Oprosti mi za sve trenutke u kojima sam zakazao. Nadam se da ćeš jednog dana izgraditi porodicu u kojoj će ljubavi biti više nego tišine.”
Dugo sam sjedio bez riječi.
Te večeri nisam dobio samo novac koji sam godinama štedio. Dobio sam priliku da konačno razumijem čovjeka kojeg sam izgubio.
Sljedećeg jutra otišao sam na očev mezar i proučio dovu za njega.
Neke riječi nikada nisam stigao izgovoriti dok je bio živ, ali sam se nadao da će mu moja dova biti od koristi.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovijedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor ili izvor nije poznat.