Dokument koji sam držala u rukama bio je ugovor o prodaji Ivaninog stana.
Ispod njega nalazila se potvrda da je novac od prodaje uplaćen na račun naše majke nekoliko mjeseci prije njene smrti.
Uslijedilo je pismo.
„Jelena moja,
Znam da si svih ovih godina mislila da sam ti zamjerila što je mama tebi ostavila kuću. Istina je da sam i ja tada bila povrijeđena, ali nikada nisam željela tvoju nesreću.
Kada je mama oboljela, imala sam velike dugove i nisam mogla dolaziti koliko sam željela. Prodala sam svoj stan i dio novca dala mami za liječenje. Nisam željela da znaš jer sam se stidjela svojih problema.
Mama je kuću prepisala na tebe jer je znala koliko si se žrtvovala brinući se o njoj. Nisam se ljutila zbog kuće. Bila sam ljuta na sebe što nisam mogla biti uz nju kao ti.
Nisam znala kako da ti sve objasnim. Ponos mi nije dozvolio da prva pružim ruku.
Oprosti mi što sam dopustila da godine prođu bez tebe.
Nedostajala si mi više nego što možeš zamisliti.
Tvoja sestra.”
Spustila sam pismo i počela plakati.
Tada mi je Marko rekao još nešto.
Ivana je godinama čuvala moje fotografije, čestitke i poruke. Nikada ih nije bacila.
Čak je sačuvala i jednu moju staru poruku u kojoj sam joj napisala da mi nedostaje.
Te večeri sam dugo sjedila gledajući naše fotografije iz djetinjstva.
Shvatila sam koliko života može proći zbog neizgovorenih riječi, ponosa i pogrešnih pretpostavki.
Nisam mogla vratiti sestru, ali sam mogla odlučiti da svoju djecu nikada ne učim da je ponos važniji od ljubavi.
Sljedećeg jutra nazvala sam njenu djecu i pozvala ih na ručak.
Željela sam da ostanemo porodica.
Jer ponekad nije najvažnije ko je bio u pravu. Najvažnije je da ne izgubimo ljude koje volimo zbog stvari koje se mogu riješiti iskrenim razgovorom.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovijedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor ili izvor nije poznat.