U kutiji su se nalazile desetine omotnica, svaka s mojim imenom i datumom.
Otvorio sam prvu. Unutra je bila potvrda o uplati od 250 eura, s datumom svakog mjeseca otkako sam napunio osamnaest godina.
Ispod njih pronašao sam pismo.
„Sine, znam da si mislio da sam hladan i da mi nije stalo do tebe. Nisam znao kako ti pokazati ljubav nakon što smo izgubili tvoju majku. Bojao sam se da te neću pripremiti za život, pa sam bio prestrog.”
Suze su mi zamaglile slova.
„Novac koji si mi davao nisam trošio. Svaki euro sam čuvao za tebe. Želio sam da ga dobiješ kada budeš spreman započeti vlastiti život. Oprosti mi što ti nisam znao reći koliko te volim.”
U kutiji je bila i potvrda o štednji, zajedno s ključem male kuće koju je otac kupio na moje ime.
Pogledao sam Marka kroz suze.
„Zašto mi nikada nije rekao?”
Marko je tiho odgovorio:
„Neki ljudi znaju voljeti, ali ne znaju pokazati ljubav na pravi način. Tvoj otac je prekasno shvatio koliko je važno izgovoriti ono što nosimo u srcu.”
Te večeri dugo sam sjedio za kuhinjskim stolom, držeći očevo pismo.
Nisam mogao promijeniti prošlost, ali mogao sam iz nje nešto naučiti.
**Obećao sam sebi da ljudima koje volim nikada neću uskratiti lijepe riječi, jer ponekad ono što prešutimo ostavi dublji trag od svega što kažemo.**
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.