Ostala sam sama na trotoaru, s koferom u jednoj ruci i maramicom u drugoj. Gledala sam za automobilom sve dok nije nestao iza krivine. Nisam mogla da vjerujem da je to isto dijete koje sam nekada nosila na rukama i zbog kojeg sam gladna odlazila na posao.
Ušla sam u dom za stare i kroz suze objasnila šta se dogodilo. Radnica mi je rekla da nema slobodnih mjesta i da me bez potrebne dokumentacije ne mogu primiti. Ponudila mi je čašu vode i pomogla da pozovem centar za socijalni rad.
Ali bilo je kasno popodne. Rekli su mi da dođem sutradan.
„A gdje ću večeras, dijete moje?“, upitala sam.
Žena je spustila pogled. Nije znala šta da mi odgovori.
Sjela sam na klupu ispred doma. Počela je da pada kiša, a ja nisam imala snage ni da ustanem. Iz torbe sam izvadila staru fotografiju sina kada je imao pet godina. Na njoj me je grlio oko vrata i smijao se.
Sjetila sam se kako je kao mali plakao kada bih krenula na posao i molio me da ga nikada ne ostavim.
A sada je on ostavio mene.
Pozvala sam ga još jednom. Javila se snaja.
„ŠTA OPET HOĆETE?! OSTAVITE NAS NA MIRU!“
Zamolila sam je da mi samo kaže mogu li doći po lijekove koje sam zaboravila.
„Kupite druge!“, odbrusila je i prekinula vezu.
Te noći prespavala sam kod komšinice koju sam poznavala više od trideset godina. Kada me je vidjela mokru i promrzlu, počela je da plače. Dala mi je svoju sobu, a ona je spavala na kauču.
Sutradan me je odvela u centar za socijalni rad. Ispričala sam sve, pokazala dokumenta i zatražila pomoć. Savjetovali su mi da provjerim ugovor kojim sam sinu prenijela stan i da potražim pravnu zaštitu.
Ali mene tada nije boljelo što sam ostala bez stana. Boljelo me je što sam ostala bez sina.
Prošlo je nekoliko sedmica. Uz pomoć komšinice pronašla sam malu sobu koju sam mogla plaćati od penzije. Sin me nijednom nije nazvao.
Jednog dana srela sam ga ispred prodavnice. Bio je sa suprugom i mojim unukom.
Unuk je potrčao prema meni i viknuo: „BAKO! ZAŠTO VIŠE NE DOLAZIŠ KOD NAS?“
Prije nego što sam stigla da ga zagrlim, sin ga je povukao za ruku.
„Hajde, nemamo vremena!“
Pogledala sam ga i tiho upitala: „Sine, zar ni da me zagrliš nećeš?“
Nije odgovorio. Samo je okrenuo glavu.
Te večeri dugo sam sjedjela pored prozora. Nisam plakala zbog hladne sobe, male penzije ni izgubljenog stana. Plakala sam jer sam shvatila da moj sin može živjeti sasvim mirno znajući da njegova majka nema svoj dom.
Danas pokušavam da pravnim putem zaštitim ono što mi je ostalo od prava. Komšinica mi pomaže, a unuka ponekad vidim kada ga njegov otac nije u blizini.
Još čuvam sinove prve cipelice i crtež na kojem je napisao: „Moja mama je najbolja na svijetu.“
Nekada sam mislila da ću te uspomene jednog dana pokazivati njegovoj djeci.
Sada ih držim u kutiji pored kreveta.
I svake večeri, prije nego što ugasim svjetlo, pitam se kako je dječak koji nije mogao zaspati bez mog zagrljaja postao čovjek koji nije mogao ni prozor da spusti dok ga je rođena majka molila da je ne ostavlja.
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.