Petra je stigla u bolnicu za manje od sat vremena. Nije prvo pitala kako je njezina majka, nego je odmah sjela pokraj nje i počela razgovarati o stanu i ušteđevini.
Gordana ju je gledala u nevjerici.
„Petra, zar te stvarno samo to zanima?”
„Mama, nemoj sada o tome”, odgovorila je Petra nervozno.
Tada je Gordana prvi put zašutjela. Shvatila je da je godinama opravdavala kćerku koja je rijetko bila uz nju, a povređivala snahu koja joj je pomagala i onda kada to nije zaslužila.
Okrenula se prema meni.
„Majo, oprosti mi. Bila sam nepravedna prema tebi.”
Nisam joj odmah odgovorila. Nisam željela da je dodatno povrijedim, ali nisam mogla ni pretvarati se da se ništa nije dogodilo.
„Gordana, pomoći ću vam koliko mogu, ali više ne mogu sama nositi svu odgovornost. Imam Leona i Emu, a i ja sam samo čovjek.”
Spustila je pogled i tiho zaplakala.
Toga dana naučila sam da dobrota ne znači dopustiti drugima da nas neprestano povređuju. Možemo pomoći čovjeku u nevolji, a istovremeno zaštititi sebe i svoju porodicu.
**Jer prava dobrota ne traži zahvalnost, ali ni nepravda ne postaje prihvatljiva samo zato što dolazi od člana porodice.**
Napomena: Priča je preuzeta i prilagođena za potrebe pripovedanja. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili izmijenjeni. Izvorni autor/izvor nije poznat.