Kako je lako voljeti nekoga tek kada više ne može da vam odgovori.
Odjednom se pojavljuju najskuplji cvjetni aranžmani, drže se najemotivniji govori, a suze kao da pokušavaju nadoknaditi, u samo nekoliko sati, sve ono vrijeme koje toj osobi nikada nije bilo posvećeno dok je još bila živa.
Ne kažem da su svi licemjerni.
Postoje djeca koja plaču iz dubine srca, prijatelji koji su zaista izgubili dio svog života i članovi porodice koji su ostali uz voljenu osobu do njenog posljednjeg daha. Njihove suze su iskrene i niko nema pravo da ih osuđuje.
Ali postoje i oni drugi.
Oni koji godinama nisu uputili ni jedan jedini telefonski poziv.
Oni koji nikada nisu našli vremena da dođu u posjetu, ali su nekako uspjeli pronaći vrijeme da se lijepo obuku i pojave na dženazi ili sahrani. Oni koji nikada nisu pitali kako je ta osoba, a tog dana govore kao da su s njom dijelili svaki trenutak života.
Kako neobično.
Dok je ta osoba još disala, uvijek je postojao neki izgovor: posao, umor, udaljenost, obaveze ili ono poznato: “Otići ću drugi put.”
Ali kada više nema prilike da se išta kaže, odjednom svi imaju vremena za dug govor o tome koliko im je ta osoba značila.
Istina je da se ljubav nikada ne dokazuje ispred tabuta ili kovčega.
Ljubav se dokazuje dok osoba još može čuti vaše pitanje: “Kako si?”, osjetiti neočekivan zagrljaj ili prisustvo nekoga ko je odlučio biti tu, bez čekanja da se dogodi tragedija.
Ima roditelja koji mjesecima čekaju da ih djeca posjete.
Ima nana, baka i djedova koji svakog dana gledaju kroz prozor, nadajući se da će neko pokucati na vrata.
Ima prijatelja koji u tišini prolaze kroz bolest, dok svi pretpostavljaju da su “vjerovatno dobro”.
A kada konačno odu…
Bogomolje se ispune.
Počinju pristizati vijenci i cvijeće.
Društvene mreže preplave stare fotografije i poruke u kojima svi pišu kako je ta osoba bila posebna.
Ali nijedan cvijet ne može zamijeniti posjetu koja se nikada nije dogodila.
Nijedan vijenac ne može izbrisati godine ravnodušnosti.
Nijedan govor ne može vratiti zagrljaj koji je stalno odgađan.
Zato, ako postoji neko koga volite, nemojte čekati dženazu ili sahranu da to pokažete.
Posjetite ga.
Nazovite ga.
Slušajte ga, čak i kada vam istu priču ispriča stoti put.
Popijte s njim kafu.
Dajte mu do znanja da ima posebno mjesto u vašem životu dok se još može nasmiješiti kada vas ugleda.
Jer najljepši izraz ljubavi ne daje se kada nekoga više nema.
On se pokazuje dok je ta osoba još ovdje.
Dok vam još može odgovoriti.
Dok vas još može zagrliti.
I dok još imate vremena da joj pokažete da je zaista bila važan dio vašeg života.
Napomena: Tekst je inspirisan životnim situacijama i služi kao podsjetnik da svoje najmilije cijenimo i volimo dok su još među nama.
PREUZETO/PREVEDENO