“Gdje je?” viknula sam iz spavaće sobe toliko glasno da je čak i susjeda Kata kasnije pitala jesmo li se opet posvađali “na balkanski”. U ruci sam držala praznu kutijicu od nakita, onu malu plavu, gdje sam čuvala bakin lančić i nešto ušteđevine sa strane. Ne milijune, da se razumijemo, nego ono naše — po 20, 50 eura, malo po malo, za crne dane. E pa crni dan je očito došao sam po sebe. 😑Драго камење и накит
Moj muž Amir je uletio u sobu sav blijed: “Šta je sad bilo?”
Ja ga gledam i samo kažem: “Nestalo je. Sve.”
On prvo šuti, pa sjedne na krevet kao da mu je netko isključio struju. A meni srce lupa u grlu. Nije stvar samo u novcu ni u zlatu. Nego u tome što sam prvi put u životu osjetila da mi kuća više nije kuća. Kao da su zidovi ostali isti, a sigurnost isparila.
Odmah sam prošla kroz film u glavi: brava nije razvaljena, prozor zatvoren, nitko stran nije ulazio. Zadnjih dana kod nas su bili samo moji, njegovi i par prijatelja na kavi. Znači… netko naš. E to boli više nego da te opljačka netko s ulice. Stranac ti uzme stvar. Tvoj čovjek ti uzme mir.
Amir je rekao da ne paničarim, da možda nisam stavila tu kutiju gdje mislim da jesam. Jao meni, kad to čujem, digne mi se tlak odmah na 300. “Aha, naravno, sama sam sebi sakrila bakin lanac pa zaboravila? Nisam senilna, hvala lijepa.”Валуте и мењачки послови
Krenula sam kopati po svemu, ladice, ormari, jakne, čak i onu vrećicu punu računa koje čuvam “za svaki slučaj”, a nikad ne znam za koji. Ništa. Onda je zazvonio telefon. Zove moja sestra Lejla.
“Šta radiš?” pita ona onako normalno.
Ja već na rubu suza: “Tražim ono što mi je netko ukrao.”
Tišina. Ona kaže: “Koje ono?”
U tom trenutku mi je nešto zazvonilo u glavi. Ne pita ‘šta je nestalo’, nego ‘koje ono’. Sitnica, ali kad si izbezumljen, sve ti zvuči sumnjivo.
Kasnije navečer došla je mama Ruža, naravno već uznemirena jer kod nas u obitelji vijest putuje brže od 5G interneta. Sjela za stol i odmah krenula: “Nemojte odmah policiju zvati, da se ne brukamo.” E to me dotuklo. Znači nije bitno što sam pokradena, nego da se ne sramotimo pred svijetom? Klasično naše. Samo da selo ne priča. A selo ionako priča i kad nema o čemu.
Onda je Amir tiho rekao: “Moramo pitati Marina.”
Kad sam čula ime njegovog mlađeg brata, sve mi se sledilo. Marin je kod nas dolazio zadnjih mjeseci češće nego poštar. Uvijek nasmijan, uvijek “ma snajo, samo da kavu popijem”, uvijek neka frka s poslom, dugovima, životom. Znala sam da se muči, ali nikad mi nije palo na pamet…
Nazvali smo ga. Došao je za pola sata. Sjeo je preko puta mene i nije me mogao pogledati u oči. Ja sam ga pitala direktno, bez uvijanja: “Marine, jesi li ti uzeo moju kutiju?”
On šuti. Gleda u pod. Amir ga steže pogledom. Ja već gorim iznutra.Опремање дома
I onda on promrmlja: “Mislio sam vratit.”
Ljudi moji… meni je u tom trenutku došlo i da vrištim i da plačem i da ga izbacim van kroz vrata zajedno sa stolicom. “Mislio si vratit? A kad? Kad prodam i dušu pa ne primijetim?”
Ispalo je da je bio u dugovima do grla. Posudio od svakog od koga je mogao, kamata ga stigla, neki likovi ga pritiskali. Ušao je u sobu kad je bio kod nas na ručku, otvorio ladicu i uzeo. Moj bakin lančić je već prodao. Kad je to izgovorio, kao da me netko ošamario. Nisam ni znala da čovjek može osjetiti takvu prazninu u prsima. Kao da nije prodao zlato, nego uspomenu, korijen, dio mene.Биолошке науке
Amir je poludio. Ustao je i rekao: “Ti si meni brat samo po krvi, po svemu ostalom si me sahranio.” Mama je počela plakati govoriti da je Marin “dobro dijete, samo je zalutao”. Ja sam je pogledala i rekla: “Dobro dijete ne prekopava tuđe ladice.” Teška rečenica, ali istinita.
Najgore od svega? Marin je plakao. Onako pravo, ne gluma za meksičku seriju. Govorio je: “Znam da sam dno. Samo nisam znao kome da se obratim.” I tu me život opet zveknuo po glavi. Jer taman kad hoćeš mrziti nekog iz sve snage, vidiš koliko je propao i slomljen. I onda se u tebi tuku dvije žene: jedna bi zvala policiju iste sekunde, a druga bi ga pokrila dekom i rekla “ajde, izvući ćemo te”.
Tri dana nisam spavala kako treba. Zaključavala sam i kupaonicu, majke mi. Svaki šum mi je bio sumnjiv. Nisam mogla normalno ni kavu piti u vlastitoj kuhinji. Povjerenje kad pukne, ne čuješ prasak odmah — ali poslije odzvanja u svemu.
Na kraju nismo zvali policiju. Amir je rekao da će Marin vratiti novac kako zna i umije, svaki cent. Krenuo je raditi kod prijatelja na građevini, posuđeni auto prodao, čak je i sam išao otkupiti lančić nazad, ali ga više nije bilo. To mi je jedina stvar koja i danas stoji u grlu.Некретнине
Prošlo je nekoliko mjeseci. Marin sad dolazi rjeđe, uvijek kuca kao da ulazi u sudnicu. Donese kavu, spusti kuvertu s novcem, šuti više nego prije. Ja sam mu oprostila… valjda. Onako, na papiru duše. Ali nisam zaboravila. I ne znam je li to oprost ako i dalje instinktivno pogledam prema ladici kad on uđe u stan.
Najtužnije je što mi nije ukraden samo nakit. Ukraden mi je onaj bezbrižni osjećaj da su “moji” sigurni. Da među svojima ne moraš paziti leđa. E, moraš. Izgleda da nekad baš tamo najviše bole ubodi.
Je li moguće stvarno opet vjerovati nekome tko te ovako slomi? Ili oprost postoji samo zato da ti bude lakše disati, a ne da se stvari ikad vrate na staro?
Napomena: Ova priča je fikcija. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili prilagođeni u svrhu pripovijedanja.
PREUZETO