U 6:52 ujutro već sam bila odjevena. Obukla sam traperice, sivi džemper i cipele koje mogu brzo obuti ako budem morala otići.
Ivan je još spavao na spratu, kao da se prethodne noći ništa nije dogodilo.
U kuhinji sam uključila aparat za kafu i počela pripremati doručak. Ruke mi se više nisu tresle. Strah se pretvorio u mirnu odlučnost.
Tačno u sedam začulo se kucanje na vratima.
Otvorila sam ih.
Moj stariji brat Marko stajao je na pragu. Pogledao me u lice, primijetio modricu i samo tiho rekao:
„Trebala si me ranije nazvati.“
Nisam mogla ništa odgovoriti, samo sam klimnula glavom.
Ušao je u kuću i upitao:
„Je li budan?“
„Još nije“, odgovorila sam.
Sjeli smo za kuhinjski sto. Marko nije postavljao suvišna pitanja.
„Reci mi samo šta želiš da uradim“, rekao je.
„Samo ostani ovdje. Ne želim da se ovo opet završi njegovim izvinjenjem i novim obećanjima.“
„Neću nigdje“, odgovorio je.
Nekoliko minuta kasnije začuli su se Ivanovi koraci niz stepenice.
Ušao je u kuhinju očekujući sasvim obično jutro.
Ali čim je ugledao Marka za stolom, zastao je.
„Šta ovo znači?“ upitao je.
Marko ga je mirno pogledao.
„Znači da danas više nećeš uvjeravati moju sestru da je sama kriva za ono što radiš.“
Ivan je odmah pogledao mene.
„Stvarno si ga pozvala?“
„Jesam“, odgovorila sam.
„Udario si me.“
Na trenutak je zavladala tišina.
Ivan je pokušao pronaći opravdanje.
„Izgubio sam živce…“
„Ne“, prekinula sam ga. „Ovo nije bio prvi put.“
Marko je ustao.
„Godinama je šutjela da zaštiti tebe. Od danas štiti sebe.“
Izvadila sam fasciklu sa stola.
„Već sam razgovarala s advokatom. Pokrenut ću postupak i više se ne vraćam na stari život.“
Ivan me gledao kao da prvi put shvata da ovaj put nema novih izgovora.
Prvi put nakon mnogo godina, nisam osjećala strah.
Osjećala sam slobodu.
Napomena: Ova priča je fikcija. Imena, likovi i događaji su izmišljeni ili prilagođeni u svrhu pripovijedanja.
PREUZETO