Priča Amira Šečića iz Tuzle nije od onih koje se lako zaboravljaju. Teška je i bolna, čak i za one koji nikada nisu prošli kroz slično.
Nije svaka žena majka samo zato što je rodila dijete. U to smo se već uvjerili kroz razne sudbine — poput one o Veri koja je ostavila troje djece i otišla s novim partnerom. Ipak, Amirova priča je drugačija. Možda i teža, jer nikada nije dobio odgovor na pitanje koje ga prati cijeli život — zašto ga je majka ostavila.
Njegov život nije počeo u majčinom zagrljaju, već u tišini trećeg dana po rođenju, kada je ostavljen u porodilištu. Oca Ibrahima nikada nije upoznao. Odrastao je u domu za djecu bez roditeljskog staranja — među zidovima koji pamte dječiju tugu, ali ne mirišu na dom.
Bez sigurnog zagrljaja i ruke koja bi ga podigla kada posrne, Amir je naučio da ustaje sam. Nije tražio krivce — tražio je smisao. A kada ga nije pronašao među ljudima, potražio ga je među riječima.
Danas ovaj mladić ne govori svoju priču da bi izazvao sažaljenje. Napisao ju je da prekine tišinu — onu koja predugo prati živote djece bez oslonca. Svoj život pretočio je u knjigu. To nije vapaj niti optužba, već iskreno svjedočanstvo o djetinjstvu bez topline doma, koje je uprkos svemu iznjedrilo pisca.
Ostavljen odmah po rođenju
Iako je rođen u Tuzli, Amir vuče korijene iz Srebrenice. Začet tamo, a ostavljen odmah po dolasku na svijet, nije imao priliku upoznati ono što mnogi uzimaju zdravo za gotovo — majčinu ljubav i sigurnost doma. O svom porijeklu i potrazi za identitetom govori otvoreno, bez zadrške.
„Uvijek mi je nedostajala ljubav i sigurnost koju bi roditelji trebali pružiti“, priznaje Amir. „A onda sam odlučio da napišem ono što me najviše boljelo — kada vidim da današnja djeca ne poštuju roditelje, iako su im dali sve. Dali su im život. A meni je život dao samo jedno — želju da se izborim na svoj način. Moja ‘osveta’ bili su papir i olovka.“
Kao punoljetna osoba odlučio je da preuzme odgovornost za svoj život i krene dalje, bez očekivanja koja su ga ranije povređivala.
Majka bez emocije
Kao dijete znao je samo da ga je majka ostavila. Kasnije je pokušao uspostaviti kontakt, ali emocija s njene strane nikada nije bilo. Svaki pokušaj razgovora završavao se bez uspjeha.
„Pokušali smo sastaviti jednu priču — spoj mog i njenog doživljaja. Ali nikada nismo uspjeli. Ili bi ona odustala, ili ja. I tako smo ostali svako sa svojom istinom.“
Najbolniji trenutak dogodio se na njegov 18. rođendan. Pokucao je na vrata majke, želeći provjeriti zna li barem kada joj je sin rođen.
„Rekla je da je to za nju običan dan i da ne zna zašto sam došao. To me slomilo. Tada sam odlučio da više nikada neću otići kod nje.“
Čekao je punoljetstvo ne zbog zakona, već da vidi da li joj je potreban barem kao odrasla osoba — jer je bilo jasno da joj kao dijete nije bio potreban. To saznanje donijelo je novo razočaranje, ali i konačan prekid.
Pitanje bez odgovora
U domu je proveo djetinjstvo do petnaeste godine. Nikada nije dobio jasan odgovor zašto ga je majka ostavila. Odgajatelji su ga pripremali za život, ali pravu istinu niko nije znao — ili nije želio reći.
Jedina poruka koju je dobio bila je:
„Imaš svoj put i trebaš ići njime.“
Nakon izlaska iz doma, život je postao još teži. Izgubio je sigurnost, redovne obroke i ljude koji su brinuli o njemu koliko su mogli. Sa samo 17 godina otišao je u Njemačku da radi.
„Tada sam prvi put osjetio pravu borbu. Previše bola, suza i nepravde. Tada sam odlučio da napišem knjigu — da izbacim sve iz sebe i suočim se s prošlošću.“
U tome je uspio. Kaže da se, nakon što je sve pretočio na papir, osjećao lakše — kao da se „pročistio“. Njegova misija bila je jasna: podsjetiti mlade ljude da cijene ono što imaju — porodicu i ljubav.
Knjiga kao terapija i svjedočanstvo
Amir nije pisao da bi se žalio, već da bi dao glas onima koji ga nemaju. Njegova priča poziva na saosjećanje, ali i na razumijevanje — posebno kod onih koji zaboravljaju koliko su roditeljska ljubav i toplina dragocjeni.