Otac je umro u februaru. Kuća je ostala prazna… i hladna. Još sam osjećala njegov miris u hodniku.
Nisam ni stigla sve stvari srediti kad je brat počeo dolaziti sve češće. Uvijek u žurbi.
Uvijek nervozan. Mislila sam — tuga ga slomila. Prevarila sam se. Jednog jutra došao je s fasciklom. Ni kafu nije popio. Samo spusti papire na sto i kaže: — Potpiši. Pogledam. — Šta je to?
– – – Tekst se nastavlja ispod oglasa – – –
— Ugovor. Kuća prelazi na mene. Tako je otac htio. Srce mi se steglo. — Kako samo na tebe? Slegne ramenima. — Ja sam sin. Ti imaš muža, imaš gdje. Gledao me kao stranca. Ruke su mi drhtale dok sam listala papir. Sve izgleda službeno.
Pečat.
Potpis. Brat već uzima olovku. — Hajde, nemoj praviti problem. Bolje mirno. U tom trenutku sam osjetila nešto čudno. Ne strah. Inat. Jer sam se sjetila jedne večeri. Tri mjeseca prije smrti, otac me pozvao u sobu. Rekao:
– – – Tekst se nastavlja ispod oglasa – – –
— Ako se ikad posvađate oko kuće… pogledaj u moju staru komodu. Donja ladica. Ispod stolnjaka. Tad nisam razumjela. Sad jesam. Rekla sam bratu: — Sačekaj malo. Otišla sam u očevu sobu. Komoda stoji isto. Otvorim ladicu. Stari stolnjak. Podignem ga. Ispod — žuta koverta. Srce mi lupa. Otvorim.
– – – Tekst se nastavlja ispod oglasa – – –
TESTAMENT. Ovjeren. Pravi. Jasan. Kuća ide meni. Bratu… pomoćna zgrada i šupa. Vratila sam se u dnevnu. Spustila papir pred njega. — Evo, pročitaj. Gledao je. Jednom. Dvaput. Treći put sporije. Lice mu pobijelilo kao zid. — Ovo… ovo nije moguće… Rekla sam mirno: — Otac je znao kakvi smo.
Znao je ko je ostao s njim zadnje tri godine.
Ko ga je vodio doktoru.
Ko mu je kuhao.
Ko mu je držao ruku kad je umirao. Tišina. Prvi put u životu moj stariji brat nije imao šta reći. Skupio je svoje papire. Bez riječi izašao. Vrata su se zatvorila. A ja sam prvi put nakon očeve smrti sjela i zaplakala. Ne zbog kuće. Nego jer sam tog dana shvatila: Nekad porodica nije ona koja najglasnije traži. Nego ona koja ostaje kad svi odu.
preuzeto