Moje ime je Slavica. Cijeli sam život govorila: “Samo da ne budem djeci na teretu.” Možda je to bila moja najveća pogreška. Kad je moj suprug umro, sin Marko i snaha Ivana predložili su da prodam svoj manji stan i uselim se kod njih u kuću koju sam im ja pomogla izgraditi. “Mama, bit ćeš s unucima, imat ćeš svoju sobu, tko će nas paziti ako ne ti?” Pristala sam. Novac od prodaje stana dala sam njima da zatvore kredite. Mislila sam da sam osigurala mirnu starost.
“Privremeni” smještaj Prije tri mjeseca, nakon jedne jače prehlade, Marko je sjeo pored mene s nekim brošurama. “Mama, Ivana i ja puno radimo, djeca su u školi, a tebi treba stručna njega i društvo tvojih vršnjaka. Našli smo jedan predivan dom, samo na mjesec-dva, dok ne staneš na noge.”
– – – Tekst se nastavlja ispod oglasa – – –
Plakala sam, ali sam otišla. Nisam htjela biti “teret”. Dom je bio čist, ali miris usamljenosti se uvlačio u kosti. Svaki dan sam čekala da telefon zazvoni, da kažu: “Mama, spremi se, dolazimo po tebe.”
Šok na ekranu mobitela Jučer me je cimerica iz sobe, gospođa Nada, zamolila da joj pomognem naći neki jeftin ormar preko interneta. Otvorila sam popularnu stranicu za prodaju rabljenih stvari i u tražilicu upisala naš grad. Srce mi je preskočilo. Na prvoj stranici bila je slika mog starog kredenaca od orahovine. Onog kojeg je moj pokojni muž restaurirao tri mjeseca. Prodavač: “Marko91”. Počela sam drhtavim rukama listati ostale oglase istog prodavača. Moj krevet, moje slike, moj radni stol… sve je bilo na prodaju. Ali ono najgore je uslijedilo kada sam ušla na Facebook grupu za iznajmljivanje stanova. Tamo je stajala slika moje sobe.
– – – Tekst se nastavlja ispod oglasa – – –
“Iznajmljuje se soba studentima, slobodna odmah. Poseban ulaz, kupaonica uključena. Cijena 300 eura.”
Posjet bez najave Nazvala sam taksi. Nisam im rekla da dolazim. Kad sam ušla u dvorište, vidjela sam dvoje nepoznatih mladih ljudi kako unose kofere u moju sobu. Snaha je stajala na vratima i pokazivala im gdje su utičnice. “Ivana, gdje je moj ormar?” upitala sam, stojeći na kapiji s onim istim malim koferom s kojim su me poslali u dom. Zaledila se. Marko je izašao iz kuće, zamuckujući: “Mama, pa… mislili smo da ti je u domu bolje, tamo imaš društvo… nismo htjeli da soba zjapi prazna, treba nam novac za djecu…”
– – – Tekst se nastavlja ispod oglasa – – –
Moja pobjeda Nisam vrištala. Samo sam iz torbe izvadila ugovor koji sam, srećom, sklopila s njima kad sam im dala novac od stana – ugovor o doživotnom plodouživanju te sobe i dijela kuće. “Ovi mladi ljudi mogu odmah izaći,” rekla sam mirno studentima koji su zbunjeno gledali. “A vi imate sat vremena da vratite moj kredenc i krevet odakle ste ih uzeli. Ako ne budu tu do večeras, sutra se vidimo na sudu. Ja se u dom ne vraćam, a vi ćete naučiti da se ‘odmor’ ne plaća prodajom majčine duše.” Te noći sam spavala u svojoj sobi, na podu, jer krevet još nisu uspjeli dovući natrag. Bilo je tvrdo, ali sam se osjećala jačom nego ikad. Sin i snaha ne pričaju sa mnom, prolaze pored mene kao pored stranca. Ali ja više ne šutim. Bolje je biti vuk u svojoj kući, nego janje u tuđem domu.
PREUZETO