KĆERKA ME ZAKLJUČALA U STAN… A KAD SAM SAZNALA ZAŠTO, NISAM MOGLA PRESTATI PLAKATI Kad sam tog jutra čula kako ključ klikne s vanjske strane, mislila sam da sam umislila. Prišla sam vratima.
Pritisnula kvaku. Zaključano. — Halo?! — viknula sam. Ništa. Pogledam kroz špijunku — hodnik prazan. Kćerka je otišla na posao.
A mene ostavila zaključanu. Telefon nije bio kod mene.
Ostao je u njenoj torbi. Sjedila sam na kauču i osjećala kako mi se ruke tresu. Imam pritisak.
Pijem tablete u 10. Sat na zidu je otkucavao.
9:12.
9:47.
10:26. Počela sam lupati po vratima. — Jel ima koga?! Niko. U tom trenutku prvi put u životu sam pomislila: Moje dijete me zatvorilo kao teret. Kad je konačno došla, bilo je skoro 4 popodne. Čim se ključ okrenuo, eksplodirala sam. — Jesi li ti normalna?!
— Zaključala si me kao psa!
— Šta da mi je pozlilo?! Ona nije vikala. Samo je spustila torbu.
Sjela na stolicu. I počela plakati.
– – – Tekst se nastavlja ispod oglasa – – –
Onako kako odrasli ljudi plaču samo kad više nemaju snage. — Mama… jučer su me zvali iz banke… Nisam razumjela. — Kakve veze ima banka?! Ona je jedva izgovarala. — Rekli su da si opet bila tamo.
— Htjela si podići svu ušteđevinu i dati nekom čovjeku. Srce mi je preskočilo. Sjetila sam se. Neki “investitor”.
Rekao je da će mi udvostručiti novac.
Bio je jako ljubazan. — Mama… to je treći put ovaj mjesec. Treći put? Nisam se sjećala prva dva. Pogledala sam je. A ona šapne: — Doktor kaže… početak demencije. Riječ je pala kao kamen. Demencija. — Zato sam te zaključala… — rekla je kroz suze.
— Bojala sam se da izađeš… da se izgubiš… ili opet nekome daš sve što imaš. U tom trenutku sve moje ljutnje… nestalo. Vidjela sam samo svoje dijete. Umornu.
Uplašenu.
Samohranu.
Kako pokušava spasiti mene od mene same.
– – – Tekst se nastavlja ispod oglasa – – –
Tiho sam sjela pored nje. Prvi put sam primijetila koliko ima sijedih. Kad je moja djevojčica ostarjela? Kad je počela mene čuvati? — Zašto mi nisi rekla? — pitala sam. — Jer si uvijek govorila da si dobro…
— A ja sam se bojala da ćeš me zamrziti. Uzela sam joj ruku. — Danas jesam bila ljuta. Zastala sam. — Ali nisam zaključana zato što smetam. Ona odmahne glavom, plačući. — Zaključana sam… jer me voliš. Sutradan smo zajedno otišle doktoru. Zajedno kupile onaj mali sat sa GPS-om.
Zajedno zapisale sve moje tablete na veliki papir u kuhinji.
– – – Tekst se nastavlja ispod oglasa – – –
I prvi put sam joj sama rekla: — Ako jednog dana zaboravim ko si… Glas mi je pukao. — Samo me zagrli. Tijelo će se sjetiti. Od tada me više ne zaključava. Ali svaki put kad izlazi, okrene se na vratima i pita: — Mama… treba li ti šta? A ja svaki put odgovorim isto: — Treba. — Šta? — Da dođeš kući.
preuzeto