Deset godina. Deset godina pranja sudova, čišćenja tuđih hodnika i spavanja u sobičku od četiri kvadrata u Minhenu. Svaki evro koji bih zaradila, osim onog minimuma za hleb i kiriju, slala sam kući. Mojima. Sestri za školovanje, roditeljima za lekove, a najviše za “naš sprat”.
“Samo ti šalji, kćeri, polako dižemo zidove, tvoje te čeka,” pisao bi mi otac u porukama. Sestra bi slala slike pločica, kuhinje, nameštaja koji sam ja birala preko interneta i plaćala suvim zlatom.
Odlučila sam da ih iznenadim za slavu. Nisam se javila. Kupila sam kartu, spakovala kofere pune poklona i sletela na aerodrom sa osmehom koji nisam skidala s lica. Zamišljala sam njihov plač od sreće, miris sarme i tu prvu noć u mojoj novoj sobi, na mom spratu.
Taksi me ostavio ispred kapije u tri ujutru. Srce mi je lupalo. Ali, nešto nije bilo u redu. Kapija je bila nova, kovano gvožđe koje ja nisam platila. I svetlo u prizemlju je gorelo, iako moji u to vreme uvek spavaju.
Izvadila sam svoj ključ, ali on nije hteo ni da uđe u bravu. Bila je zamenjena.
Prišla sam vratima i pogledala u pločicu iznad zvona. Umesto našeg prezimena, stajalo je: “Porodica Jovanović”.
Pomislila sam da sam pogrešila ulicu od uzbuđenja, ali ne – to je bila moja ograda, moje dvorište. Pozvonila sam, besna i preplašena. Vrata je otvorila nepoznata žena u spavaćici. Moja sestra je imala istu takvu, ja sam joj je poslala prošle godine.
“Izvolite? Koga tražite u ovo doba?” pitala je hladno.
“Ja… ja sam Milica. Ovo je kuća mojih roditelja. Gde su oni? Gde je moja sestra?” zamucala sam.
Žena me pogledala sa sažaljenjem, a onda se iza njenih leđa pojavio muškarac. “Gospođo, mi smo ovu kuću kupili pre šest meseci. Od gospodina Dragana i njegove kćerke. Rekli su da se sele u grad, u manji stan, jer im je ovo preveliko.”
Svet mi se okrenuo. Dragan, moj otac. Moja sestra. Prodali su kuću koju sam ja gradila svojim znojem. Prodali su moj sprat, moje snove, moje desetogodišnje robovanje u tuđini.
Dok sam stajala na ulici sa koferima, zazvonio mi je telefon. Bila je to poruka od sestre na Viberu, verovatno automatska: “Miki, javi se kad stigne plata, tati trebaju novi pregledi, znaš da je skupo…”
Tada sam shvatila. Nisam ja bila njihova kćerka i sestra. Bila sam njihov bankomat. Te noći nisam otišla kod njih u taj “manji stan”. Otišla sam u policiju, ali tamo me je čekao još veći šok. Papiri su bili čisti – moj otac je bio jedini vlasnik zemlje, a ja sam novac slala “na ruke”, bez ikakvog traga da je to bila investicija u nekretninu.
Pravno, ja sam bila niko u sopstvenoj porodici.
PREUZETO