“Kad su me izveli iz porodilišta, bebu su mi dali u ruke… ali su rekli da nemam gdje da idem.”
Ležala sam tri dana sama.
Niko nije došao.
Nijedan poziv. Nijedna poruka.
Medicinska sestra me gledala nekako čudno dok mi je predavala dijete.
Tiho je rekla:
— “Spremi se… danas ideš kući.”
Samo sam klimnula.
Ali nisam imala kuću.
Muž mi je obećao da će doći.
Zakleo se da će čekati ispred.
Rekao je: “Biću prvi koji će držati našu bebu.”
Kad su se vrata porodilišta otvorila…
ispred je bio samo prazan parking.
Stajala sam tamo s bebom, torbom i bolovima koji još nisu prošli.
Telefon ugašen.
Njegov broj — nedostupan.
Sjedila sam na klupi skoro sat vremena.
Ljudi su prolazili, gledali, niko ništa.
Onda mi je prišla starija čistačica iz bolnice.
Stavila mi u ruku papir.
— “Ovo je ostavio na recepciji jutros. Rekli su da ti dam kad kreneš.”
Otvorila sam.
Jedna rečenica:
“Nisam spreman za ovo. Dijete možda jeste moje… ali život s tobom nije.”
U tom trenutku sam mislila da ću pasti.
Ali prava istina me udarila tek kasnije.
Kad sam okrenula papir…
bio je ugovor o kreditu.
Na moje ime.
Stan.
Auto.
Sve.
Shvatila sam — nije samo pobjegao.
Ostavio mi je dugove, dijete… i život koji nikad nije planirao dijeliti.
Stisnula sam bebu jače i rekla naglas, prvi put bez suza:
— “Dobro. Onda ćemo nas dvoje sami.”
A iza mene je čistačica tiho šapnula:
— “Niste sami… ja sam isto tako počela.”
I prvi put tog dana… neko me zagrlio.
PREUZETO