Lana je jedva čekala da pobjegne od kuće. Njezina majka, Marija, bila je žena od kamena. Nikada je nije grlila, nikada joj nije kupovala moderne stvari, a svaki novčić bi prevrtala tri puta prije nego što bi ga potrošila na najosnovnije potrepštine. Dok su Lanine prijateljice išle na more i nosile markiranu odjeću, Lana je radila u polju i nosila prepravljene majčine haljine.
„Ti si sebična i hladna! Samo misliš na štednju, a život nam prolazi u bijedi!“ vrisnula je Lana onog dana kada je otišla na fakultet, zaklevši se da se nikada neće vratiti.
Deset godina kasnije, Marija je preminula. Lana se vratila u praznu, tihu kuću samo da bi je prodala. Dok je praznila stari hrastov ormar, na samom dnu, ispod slojeva posteljine koja je mirisala na lavandu, pronašla je malu bilježnicu uvezanu u kožu.
Otvorila ju je, a prva stranica ju je presjekla poput noža: „20. maj 1996. – Danas si me pitala zašto ti ne kupim lutku koju imaju sve curice. Boljelo me više nego što ćeš ikada znati što sam ti rekla ‘ne’. Ali taj ‘ne’ danas znači tvoj fakultet sutra.“
Lana je počela listati, a suze su joj nekontrolirano tekle. Dnevnik nije bio samo zapis misli, već precizna evidencija svake Lanine želje koju je majka morala odbiti.
„12. avgust 2005. – Lana želi na more. Srce mi puca. Prodala sam svoj jedini komad zlata, majčin prsten, ali novac nisam dala za put. Uplatila sam prvu ratu za njezin fond za stan. Mrzit će me ove godine, ali bit će sigurna cijeli život.“
„4. januar 2012. – Danas me nazvala ‘kamenom ženom’. Nisam plakala pred njom. Plakala sam u podrumu. Ne smije vidjeti da sam slaba, jer ako se ja slomim, tko će nju držati uspravnom? Radim tri posla, a ona misli da sam škrta jer ne kupujem novu peć. Peć će izdržati, njezino obrazovanje ne smije čekati.“
Zadnja stranica bila je napisana drhtavom rukom, samo tjedan dana prije Marijine smrti:
„Lana, moja jedina. Oprosti mi što ti nisam dala poljupce, davala sam ti sigurnost. Oprosti što ti nisam dala nježnost, davala sam ti snagu. U banci te čeka knjižica. Sve ono što ti ‘nisam htjela kupiti’, tamo je. To je tvoja sloboda. Nemoj biti kao ja, troši i uživaj, jer ja sam živjela samo da ti ne bi morala oskudijevati.“
Lana je sjedila na podu, okružena starim stvarima, shvaćajući da je njezina “hladna” majka zapravo bila najvatreniji borac kojeg je ikada upoznala. Svaka njezina “škrtost” bila je nevjerojatna žrtva, a svaka tišina bila je vrisak ljubavi koji Lana, u svojoj mladosti i ponosu, nije znala čuti.
Kuću nikada nije prodala. Danas u njoj živi Lana sa svojom kćeri, a na dnu onog istog ormara stoji nova bilježnica. Počinje rečenicom: „Danas sam te zagrlila, onako kako tvoja baka nije mogla mene, jer je njezino naručje bilo zauzeto noseći cijeli moj svijet na leđima.“
PREUZETO