U našoj ulici, gdje su sve fasade bile svježe obojene, a travnjaci podšišani pod špagu, kuća starog Antuna izgledala je kao muzej nekog drugog vremena. Bila je čista, uredna, ali Antun u nju gotovo nikada nije ulazio. Cijelo ljeto, pa čak i u kasnu jesen kada bi mraz počeo stezati, on bi spavao na starom krevetu na razvlačenje koji je postavio na natkrivenoj terasi.
“Gledaj ga, opet spava vani kao kakav prosjak, a ostavio mu sin novac za obnovu,” šaputale bi susjede provirujući kroz zavjese. Njegov sin, uspješan poslovni čovjek iz Njemačke, slao mu je novac, kupovao najskuplje pločice, namještaj od punog drveta i bijele tepihe. Kuća je iznutra izgledala kao iz kataloga. Ali Antun bi unutra ušao samo da obriše prašinu, a onda bi se vratio na svoju terasu, pokrio se starom dekom i gledao u zvijezde. Ljudi su ga zvali “čudakom”. Govorili su da je poludio od samoće nakon što mu je žena, Marija, preminula prije tri godine. Ismijavali su ga da se boji “uprljati luksuz” koji mu je sin kupio.
Jedne hladne decembarske noći, Antunovo srce je prestalo kucati. Pronašli su ga na toj istoj terasi, mirnog, kao da spava. Kad je sin došao na sprovod, s gorčinom je gledao u taj krevet vani. “Opremio sam mu kuću kao dvorac, a on je izabrao spavati u blatu,” ljutito je rekao obiteljskom liječniku dok su sjedili u toj sterilno čistoj dnevnoj sobi. Stari liječnik je polako spustio šalicu čaja, uzeo jedan mali ključ s vitrine i otvorio ladicu starog komoda koji je jedini ostao iz “prošlog života” prije renovacije. Izvadio je pismo koje je Antun ostavio. Pisalo je:
“Sine moj,” pisalo je u pismu, “ne ljuti se na svog starog oca. Hvala ti na svemu što si mi kupio, kuća je predivna, ali u njoj više nema onog mirisa koji mi je trebao. Kad si izbacio onaj stari, pohabani trosjed na kojem je tvoja majka sjedila dok je plela, i onaj izlizani tepih na kojem si ti napravio prve korake, izbacio si i moje uspomene. Svaki put kad bih stao na te tvoje nove, hladne pločice, bojao sam se da ću svojim starim cipelama zgaziti i ono malo tišine što mi je ostalo od nje. Vani, na onom starom krevetu, još uvijek osjetim miris njezinih dunja s prozora i vjetar koji mi šapće njezino ime. Nisam htio prljati tvoj luksuz svojom tugom. Ovdje unutra je sve previše novo za čovjeka koji pripada prošlosti.” Sin je sjeo na taj skupi, kožni trosjed i prvi put nakon mnogo godina zaplakao kao dijete. Shvatio je da je ocu dao sve što se novcem može kupiti, ali mu je oduzeo jedino što mu je značilo – miris doma. Antun nije čuvao kuću od blata s cipela, nego je čuvao dušu od zaborava.
preuzeto