Moja obitelj bila je najuglednija u kraju. Otac je bio sudac, braća su oženila kćeri lokalnih moćnika, a od mene se očekivalo da sklopim brak koji će „učvrstiti naš položaj“. Kad sam im rekla da volim Emira, dečka koji je radio kao obični automehaničar i čiji su roditelji bili izbjeglice bez igdje ičega, otac je bacio čašu o zid. „Udaj se za njega i za mene si mrtva,“ rekao je. Braća su me gledala s gnušanjem, kao da sam na njihovo čisto prezime prosula tintu. Otišla sam s jednom torbom. Nisu mi došli na vjenčanje, nisu mi nazvali kad sam rodila sina, a kad bi me sreli u gradu, okretali bi glavu kao da gledaju u zrak. Deset godina sam za njih bila „ona koja je izabrala blato umjesto zlata“. Život u tišini i radu
Dok su moja braća gradila karijere na očevim vezama, moj Emir i ja smo gradili život na žuljevima. Počeo je u maloj, unajmljenoj garaži. Radili smo dan i noć. Ja sam vodila papire, on je bio pod haubama do lakata u ulju. Spavali smo na madracu na podu, ali u toj kući nikada nitko nije povisio ton.
S druge strane, iz daljine sam slušala o „uspjesima“ svoje braće. Kupovali su stanove, išli na skijanja, a njihove žene su nosile bunde. Moja majka bi mi ponekad kriomice poslala poruku: „Vidi kako su tvoja braća uspjela, a ti još uvijek pereš tuđa masna odijela.“ Šutjela sam.
Kad se ugled sruši u prašinu Sve se promijenilo u jednoj noći. Otac je umiješan u veliki korupcijski skandal koji je povukao i moju braću. Imovina im je zamrznuta, ugled uništen preko noći, a „prijatelji“ s kojima su pili najskuplja vina prvi su im okrenuli leđa. Sudski ovršitelji su ušli u njihove stanove, a oni su, s koferima u rukama, shvatili da nemaju kamo. Moja braća su prvo kucala na vrata svojih bogatih punaca. Dobili su odgovor da „ne žele imati posla s kriminalcima“. Kucali su kod kumova, ali nitko nije otvarao vrata. Na kraju su, slomljeni i poniženi, završili na klupi u parku ispred naše stare kuće koja je bila pod pečatom. Vrata koja se nisu nadali da će se otvoriti Tada se ispred njih zaustavio veliki, crni kamionet.
Iz njega je izašao Emir – onaj „jadnik“ s kojim su se sprdali. Odveo ih je do naše nove kuće, velike i tople, koju smo sagradili na rubu grada, pored naše moderne automehaničarske radionice koja je postala najveća u regiji. Uvela sam ih u dnevni boravak. Otac nije mogao dignuti pogled s poda. Braća su šutjela, gledajući u svoje cipele koje više nisu blistale. Moja majka je plakala. „Sjednite,“ rekla sam mirno, iznoseći večeru. „Kod nas nema zlata na zidovima, ali ima mjesta za stolom. Emir je rekao da se obitelj ne bira kad je sunce, nego kad udari grom.“
Lekcija koja se ne zaboravlja Otac je tada prvi put nakon deset godina progovorio. „Kćeri, ja sam cijeli život sudio ljudima po onome što imaju, a ne po onome što jesu. Danas sam ja taj kojem je presuđeno.“
Moja braća danas rade u Emirovoj firmi. Ne nose odijela, nego radne kute. Naučili su da se obraz ne čuva vezama, nego radom. Ja i dalje vodim papire, ali sada, kad pogledam kroz prozor, ne vidim „blato“ koje su oni spominjali. Vidim ljude koji su napokon postali ono što su trebali biti od početka – obitelj, a ne samo nasljednici imena koje je bilo šuplje iznutra. Pouka: Ne sudi o čovjekovoj vrijednosti po njegovom početku, nego po njegovom karakteru. Oni koje ste podcjenjivali dok ste bili na vrhu, često su jedini koji će vam pružiti ruku kad dotaknete dno.
PREUZETO