U našem selu se oduvijek znalo – sin je nasljednik, a kćer je „tuđa večera“. Moj brat Marko bio je očev ponos, onaj koji je trebao nastaviti lozu, dok sam ja bila tu da pomognem u kuhinji, završim školu i jednog se dana udam u drugu kuću. Otac je bio strog čovjek, stare škole, koji nije puno pričao, ali je svima bilo jasno da je Marko njegov miljenik.
Kad se otac razbolio, sve se promijenilo. Marko, koji je godinama živio na očev račun i obećavao „velike poslove“, odjednom je postao prezauzet. Dolazio bi jednom tjedno, uzeo bi što mu treba iz vrta ili hladnjaka, ostao pola sata i otišao uz izliku da „ne može gledati oca takvog“.
Tri godine bdjenja
Sljedeće tri godine moj život se sveo na rad i njegu. Svako jutro prije posla presvlačenje, doručak, lijekovi. Svaki slobodan trenutak sjedila sam pored njegovog kreveta. On je uglavnom šutio. Ponekad bi me samo čvrsto stisnuo za ruku, ali nikada nije rekao „hvala“ ili „oprosti“.
Svi susjedi i rodbina govorili su mi: „Džaba se trudiš, znaš da će sve prepisati Marku. On je muško, on ostaje na zemlji.“ Ja nisam marila. Nisam to radila zbog kuće, radila sam to jer mi je bio otac.
Dan koji je potresao obitelj
Kad je otac umro, na karmine je došlo pola sela. Marko je sjedio u čelu stola, već se ponašao kao gazda imanja, raspitujući se kod lokalnih poduzetnika kolika je cijena kvadrata naše zemlje uz cestu. Planirao je sve prodati i uložiti u nekakve „apartmane na moru“. Ja sam samo sjedila u kutu, slomljena od umora i tuge.
Tjedan dana kasnije, pozvani smo kod obiteljskog odvjetnika. Marko je ušao sa smiješkom, tapšao me po ramenu i govorio: „Ne brini se ti ništa, seko, pustit ću te da ostaneš u svojoj staroj sobi dok se ne snađeš.“
A onda je odvjetnik otvorio omotnicu.
Oporuka koja je promijenila sve
Odvjetnik je pročitao očeve riječi koje nikada neću zaboraviti:
„Svom sinu Marku ostavljam stari traktor i dugove koje je napravio dok sam bio živ, a koje sam ja potajno otplaćivao. Neka ga to nauči vrijednosti rada. Svojoj kćeri, jedinoj koja je bila uz mene kad su svjetla bila ugašena, ostavljam kuću, svu zemlju i ušteđevinu za koju nitko nije znao.“
U prostoriji je nastao muk. Marko je pocrvenio, počeo vikati da je otac bio „senilan“ i da će srušiti oporuku na sudu. Odvjetnik je samo mirno izvukao medicinski nalaz od psihijatra, datiran samo tjedan dana prije očeve smrti, koji potvrđuje da je otac bio potpuno priseban.
Na kraju pisma stajala je dopisana rečenica, rukom mojega oca: „Sine, kuću čuva onaj tko u njoj pali svijeću, a ne onaj tko u nju ulazi samo da uzme.“
Novi početak
Marko je otišao bez pozdrava. Mjesecima me nije nazvao, ali ja više ne osjećam krivnju. Shvatila sam da otac nije bio škrt na riječima jer me nije volio, već je kroz šutnju promatrao tko je kakav kad se ugase kamere i kad prođe slava.
Danas u toj kući ponovno miriše kava i peku se kolači. Moja djeca trče istim onim dvorištem, a ja svake večeri zahvalim ocu što mi je dao snagu da ostanem onda kad su svi drugi otišli.
Pouka: Naslijeđe se ne dobiva rođenjem, nego ljubavlju i pažnjom koju pokažete kad to nikome nije u interesu.
preuzeto