Kao dječak nisam imao užinu i znao sam da se pravim nevidljiv dok su ostali jeli. Sjedeo sam u ćošku učionice i gledao u pod, nadajući se da me niko neće pitati zašto nemam ništa. Glad nije boljela koliko sramota.
Samo je jedna osoba to primijetila. Teta Fata, školska čistačica, svakog dana bi mi prišla tiho i gurnula sendvič u ruku, govoreći da ona ionako nije gladna. Znao sam da laže, ali sam jeo jer nisam imao izbora.
Godinama kasnije saznao sam da je završila sama, bolesna i bez novca za liječenje. Kada sam pročitao njeno ime na spisku pacijenata, srce mi je stalo. A onda sam shvatio da imam samo jednu priliku da joj vratim sve. I ono što sam uradio sljedeće promijenilo je njen život — ali i moj zauvijek.
Kada sam stigao u bolnicu, hodnici su mirisali na lijekove i tišinu. Hodao sam polako, kao da se bojim da će mi neko reći da sam zakasnio. U ruci sam stezao fasciklu sa nalazima i jedno ime koje mi je odzvanjalo u glavi jače od svega – Fata.
Našla se u sobi sa još tri pacijentkinje, okrenuta prema prozoru. Bila je sitna, još sitnija nego što je pamtim, ali onaj isti mir u njenim očima bio je tu. Kada me pogledala, nisam bio siguran da li me prepoznaje ili samo gleda još jednog doktora.
Sjeo sam pored njenog kreveta i izgovorio njeno ime tiho, baš kao što je ona meni nekada govorila. Okrenula se i gledala me nekoliko sekundi, kao da pokušava da spoji prošlost i sadašnjost. A onda su joj se oči raširile i ruka joj je zadrhtala.
„Tarik?“ izgovorila je nesigurno, kao da se boji da će ime nestati ako ga kaže naglas. U tom trenutku mi je knedla stala u grlu i znao sam da nijedna titula na svijetu ne vrijedi koliko taj šapat. Klimnuo sam glavom i nasmijao se kroz suze.
Ispričala mi je kako je godinama živjela sama i kako nije htjela nikome da bude teret. Rekla mi je da je bila spremna da prihvati sudbinu, jer je, kako kaže, već dala sve što je imala. Dok je pričala, ja sam se sjećao svakog sendviča koji mi je gurnula u ruku.
Tada sam joj rekao razlog svog dolaska. Objasnio sam joj da sam ja njen ljekar i da ću ja voditi njenu operaciju. Vidio sam strah, ali i nevjericu, kao da ne vjeruje da se život može ovako zatvoriti u krug.
Iz džepa sam izvadio sendvič umotan u bijeli papir. Nije bio poseban, ali je bio isti onakav kakav mi je ona davala godinama. Kada sam joj ga stavio u ruku, zaplakala je bez glasa, samo suze koje su padale na jastuk.
Operacija je bila teška, ali čista i uspješna. Dok sam stajao nad operacionim stolom, znao sam da ne spašavam samo jedno srce. Spašavao sam uspomenu, dug i dječaka koji je nekada bio gladan.
Nakon nekoliko dana, Fata se oporavljala bolje nego što su prognoze govorile. Medicinske sestre su mi pričale kako stalno priča o „svom Tariku“ i kako se smiješi čak i u bolovima.
Bolnica je prvi put nakon dugo vremena imala priču zbog koje su ljudi zastajali u hodniku. Kada je došlo vrijeme da izađe, došao sam po nju lično. Nije imala gdje da ide i to je izgovorila bez stida, samo mirno. Tog trenutka sam znao da odgovor već imam.
Smjestio sam je u mali, topao stan blizu bolnice, sa prozorima koji gledaju na park. Rekao sam joj da je to privremeno, ali oboje smo znali da je to dom. Prvi put sam je vidio kako jede bez žurbe i bez straha.
Jedne večeri mi je rekla da joj je srce sada mirno. Ne zbog operacije, nego zato što zna da njena dobrota nije nestala uzalud. Rekla mi je da je uvijek vjerovala da se dobro vraća, čak i kada nema kome.
Danas, kad god prođem pored škole u kojoj sam bio gladno dijete, sjetim se nje. Sjetim se da nijedna pomoć nije mala i nijedna ruka koja daje nije slaba. Sve što jesam, počelo je od jednog sendviča.
Ako me neko pita zašto sam postao ljekar, ne govorim o fakultetu ni o uspjehu. Kažem im da sam jednom davno naučio kako izgleda prava briga. I da taj dug nikada ne prestaje da se vraća.
PREUZETO