Nena Šemsa je tih dana brojala svaku marku, pokušavajući da izračuna kako da pregura zimu bez dugova i poniženja. Kada je nazvala pilanu, glas joj je bio tih i stidljiv dok je tražila samo dva metra drva, minimum koji su imali u ponudi. Nije pitala za popust, nije se žalila, samo je htjela da joj peć gori makar najhladnijim noćima.
Ujutro je pred njenu kapiju stigao veliki kamion, a ne mali koji je očekivala. Radnici su bez riječi počeli da istovaraju drva, gomilu mnogo veću nego što je naručila. Srce joj je lupalo dok je gledala kako se brdo širi ispred kuće, znajući da to ne može platiti.
U suzama je molila vozača da zaustavi istovar i da vrati drva, uvjeravajući ga da je sigurno došlo do greške. Pružila mu je novac koji je pripremila, objašnjavajući da nema više od toga. Tada je vozač spustio ruku, odbio pare i rekao rečenicu koja ju je vratila dvadeset godina unazad.
Vozač je stajao ispred nje mirno, kao da zna da joj treba trenutak da dođe sebi. Rekao joj je da drva nisu greška i da nema potrebe da vraća ništa. Šemsa ga je gledala zbunjeno, ne razumijevajući zašto bi joj neko dao više nego što je platila. Tada je izvadio papir iz džepa i počeo da govori.
Rekao je da mu je vlasnik pilane naložio da joj prenese poruku. Glas mu je bio tih, ali siguran, kao da prenosi nešto važno. Rekao je da je prije dvadeset godina, jedne zime hladnije nego ova, jedan dječak često dolazio promrzao pred njenu kuću. Šemsa je u tom trenutku osjetila kako joj se noge tresu.
Sjetila se te zime vrlo jasno. Sjetila se dječaka u tankoj jakni, s crvenim rukama i pogledom koji nikada nije tražio, ali je uvijek govorio da mu je hladno. Nikada je nije molio za hranu, ali bi zastao kraj kapije kao da se nada. Ona mu je tada nosila tople gurabije i čaj.
Vozač je nastavio i rekao da je taj dječak danas vlasnik pilane. Rekao je da je godinama tražio ženu koja mu je jedne zime spasila djetinjstvo, a možda i život. Znao je samo njeno ime i ulicu u kojoj je živjela. Kada je vidio narudžbu, znao je da je pronašao pravu osobu.
Šemsa je spustila ruku na prsa i zaplakala bez glasa. Nije mogla da govori, jer su joj se uspomene sudarale sa sadašnjošću. Nije se sjećala koliko mu je puta dala gurabije, ali se sjećala da nikada nije zatvorila vrata. Tada je shvatila da dobrota nikada ne ode zauvijek.
Vozač joj je rekao da su drva plaćena unaprijed i da ih ima dovoljno za cijelu zimu. Dodao je da vlasnik pilane ne želi da mu se zahvali lično, jer smatra da je ovo samo dug. Rekao je da mu je poručio da se dobrota vraća onda kada čovjek misli da je zaboravljena. Šemsa je samo klimnula glavom.
Komšije su polako izlazile iz kuća, gledajući brdo drva ispred njene kapije. Neki su šaptali, neki se pitali kako je to moguće. Šemsa nije objašnjavala ništa, jer nije imala snage. Samo je brisala suze i gledala u drva kao u čudo.
Kasnije tog dana sjela je pored peći i zapalila vatru. Plamen je pucketao, a toplina se širila kućom koju je zima godinama pritiskala. U rukama je držala staru tepsiju i razmišljala o gurabijama koje je nekad pravila. Osmijeh joj se pojavio na licu prvi put nakon dugo vremena.
Te noći nije se bojala zime. Nije brojala drva niti računala dane do proljeća. Znala je da ima dovoljno, ali i nešto mnogo važnije od toga. Imala je dokaz da ništa što je urađeno srcem ne nestaje.
Sutradan je odlučila da ispeče gurabije. Ne zato što je morala, već zato što je osjećala potrebu. Miris se širio sokakom, kao nekada davno. Komšijska djeca su zastajala pred kapijom, radoznalo gledajući.
Šemsa im je dijelila gurabije sa istim osmijehom kakav je imala prije dvadeset godina. Nije ih pitala kako se zovu niti odakle su. Samo im je rekla da se ugriju i da dođu opet. U tom trenutku, krug se ponovo zatvorio.
Vozač se vratio još jednom da provjeri da li je sve u redu. Donio joj je i malu poruku napisanu rukom. U njoj je pisalo samo jedno kratko hvala. Šemsa je poruku stavila pored peći.
Nije pričala nikome o dječaku koji je postao čovjek. Nije to radila zbog skromnosti, već zato što je znala da dobrota ne traži publiku. Znala je da je ono što se desilo između njih dvoje dovoljno. I da je zima tog dana izgubila snagu.
Kako su dani prolazili, snijeg je padao, ali kuća je bila topla. Šemsa je svako jutro zahvaljivala Bogu tiho, bez velikih riječi. Učila je da prima ono što je nekad davala bez pitanja. To joj je bila nova lekcija.
Ljudi kažu da se dobra djela zaboravljaju. Šemsa je sada znala da to nije istina. Samo ponekad treba dvadeset godina da se vrate. A ponekad se vrate baš onda kada su najpotrebnija. Na kraju zime, ostalo joj je još drva. Nije ih čuvala samo za sebe.
Dijelila je onima koji su dolazili tiho, s istim pogledom kakav je nekad imao onaj dječak. I u svakom od njih vidjela je isti početak. Jer dobrota, shvatila je, ne grije samo kuće. Grije ljude, sjećanja i godine koje su prošle. I nikada ne pita koliko imaš. Samo koliko si spreman da daš.
preuzeto