Rano ujutro, dok je sunce tek počelo probijati maglu, autocesta između dva mala njemačka grada bila je gotovo prazna. Samo je poneki automobil jurio po mokrom asfaltu, ostavljajući za sobom trag pare.
Victor, iskusni vozač kamiona na duge relacije, vraćao se kući nakon noćnog putovanja. Vozio je polako, pokušavajući ne zaspati za volanom, kada je odjednom primijetio nešto čudno ispred sebe. Mala, živahna skupina kretala se preko ceste, točno po sredini trake. Isprva je mislio da je to smeće koje nosi vjetar, ali što se više približavao, to je jasnije vidio – bili su to štenci.
Mali, mokri, raznih boja – barem njih dvadeset. Sjedili su zbijeni jedno uz drugo nasred autoceste.
Neki su cvilili, neki su cvilili, a dvoje su grebalo asfalt, kao da nešto traže.
Victor je opsovao, upalio svjetla za opasnost i zaustavio se točno nasred ceste. “Hej, mališani, što radite ovdje?” šapnuo je, izlazeći iz taksija.
Prišao je oprezno, kako ih ne bi uplašio. Ali štenci nisu pobjegli. Naprotiv, jedan od njih, crno-bijeli, iskoračio je naprijed poput “vođe” i pogledao čovjeka. Zatim je kratko zalajao i… potrčao prema jarku.
Victor ga je slijedio, spuštajući se kroz sklisku travu. I tamo, dolje, ugledao je staru kartonsku kutiju. Naopačke, mokru, s rupama sa strane.
A ispod nje bila su još tri šteneta. Vrlo mala, jedva dišuća. Njihova braća pokušavala su ih izvući na svjetlo.
Netko je bio dovoljno “pametan” da jednostavno baci pijesak uz cestu.
Sudeći po tragovima guma, to se dogodilo nedavno. Možda prije sat vremena.
Victor je progutao knedlu. Otvorio je kutiju, zamotao bebe u kaput i odnio ih do auta. Svih dvadesetak beba jurilo je za njim poput pahuljastog oblaka, cvileći. Jedna, najhrabrija, uhvatila ga je za nogavicu.
„U redu, u redu, svi možete ići“, rekao je, otvarajući vrata kabine. „Ali nemojte žvakati sjedalo, u redu?“
Uključio je grijanje, spustio staru jaknu, posjeo štence i odvezao se do najbližeg grada.
Veterinar, kojem je požurio četrdeset minuta kasnije, nije mogao vjerovati svojim očima:
„Gdje ste ih pronašli?“
„Na autocesti. Nisu nikoga čekali. Samo su… nešto čuvali“, odgovorio je Victor.
Ispostavilo se da su se štenci zbili blizu boksa u kojem je ležala njihova majka – udario ju je auto, ali je svojim tijelom zaštitila bebe od kiše.
Sjedili su jedno pored drugog cijelu noć. Nisu otišli. Čak ni kad je svanulo.
Tjedan dana kasnije, lokalne novine pisale su o otkriću. Polovicu štenaca primili su volonteri, ostatak je ostao kod Viktora – u njegovoj kući uz autocestu, gdje se sada uvijek može čuti lavež i žurbanje malih šapa.
U kuhinji, iznad zdjela, visi fotografija: mokra cesta, magla i dvadeset spašenih štenaca koji sjede u kabini kamiona.
Natpis glasi:
“Oni koji nisu otišli. Jer su bili vjerni – čak i u mraku.”
preuzeto