“Ne možeš više ostati ovdje, Snježana! Dosta nam je tvojih problema!” vikao je moj brat Dario dok je lupao vratima dnevnog boravka. Majka je šutjela, gledala u pod, a otac je samo odmahnuo rukom. Tog trenutka, u hladnoj kuhinji našeg stana u Tuzli, shvatila sam da sam ostala sama. Srce mi je tuklo kao ludo, a u grlu mi je stajala knedla koju nisam mogla progutati.
Nisam bila savršena kćerka, to znam. Nakon što sam izgubila posao u tekstilnoj tvornici zbog stečaja, danima sam tražila bilo kakav posao. Prijateljice su se povukle, susjedi su šaputali iza leđa. “Vidi je, opet ide na biro, kao da će joj to pomoći”, govorila je teta Mara iz trećeg ulaza. Ali najteže mi je padalo što me porodica gledala kao teret.
“Mama, molim te… samo još mjesec dana dok ne nađem nešto”, prošaptala sam, ali ona nije podigla pogled. “Snježana, i nama je teško. Ne možemo svi živjeti od tatine penzije”, rekla je tiho. Znala sam da su računi neplaćeni, da frižider zjapi prazan, ali nisam imala gdje otići.
Te noći sam spakirala par stvari u staru torbu i izašla iz stana. Ulica je bila pusta, hladan vjetar mi je šibao lice dok sam hodala prema autobuskoj stanici. Nisam znala gdje ću spavati. Sjetila sam se prijateljice Mirele iz srednje škole. Zvala sam je, ali nije se javila. Sjela sam na klupu i pustila suze da teku.
Sljedećih nekoliko dana provela sam lutajući gradom. Spavala sam kod poznanika, nekad na klupi u parku kod Panonskih jezera. Sram me bilo tražiti pomoć, ali glad me natjerala da pokucam na vrata Crvenog križa. Tamo me dočekala starija žena, Azra, koja mi je pružila tanjir tople supe i komad kruha.
“Nisi ti prva ni zadnja koja je ovako završila, dijete”, rekla mi je Azra dok smo sjedile u maloj kuhinji. “Ali moraš se boriti. Nitko ti neće pomoći ako sama ne ustaneš.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam tražila posao po cijelom gradu. Odbijali su me zbog godina, zbog iskustva, zbog toga što nemam “vezu”. Jednog dana naišla sam na oglas za čistačicu u jednoj privatnoj klinici. Nije bio posao iz snova, ali bio je pošten.
Na razgovoru me dočekala vlasnica klinike, gospođa Ivana. “Vidim da si radila u tvornici deset godina. Znaš li čistiti?” upitala me strogo.
“Znam sve što treba”, odgovorila sam iskreno.
Primila me na probni rok. Prvi dani su bili teški – leđa su me boljela od saginjanja, ruke su mi pucale od deterdženata. Ali svaki zarađeni dinar bio mi je dragocjeniji od zlata.
Jednog dana, dok sam čistila hodnik, naišla je doktorica Lejla. “Snježana, zar si to ti?” prepoznala me iz osnovne škole. “Šta ti radiš ovdje?”
Osjetila sam sram jer me neko iz prošlosti vidi ovako slomljenu.
“Radim šta moram”, odgovorila sam kratko.
Lejla me zagrlila i rekla: “Znaš li koliko si hrabra? Većina bi odustala. Ako ti ikad zatreba pomoć ili razgovor, tu sam.” Taj zagrljaj mi je vratio vjeru u ljude.
Polako sam počela skupljati novac i iznajmila malu sobu na Bulevaru. Nije bilo luksuza – krevet, stol i prozor koji nije dobro dihtao – ali bio je moj kutak mira. Svako jutro budila bih se prije zore i odlazila na posao s osmijehom jer sam znala da više nikome nisam teret.
Porodica mi se nije javljala mjesecima. Ponekad bih srela majku na pijaci; okrenula bi glavu kao da me ne poznaje. Bolelo je to više od gladi i zime.
Jednog dana zazvonio mi je telefon – bio je to Dario.
“Snježana… tata je loše. Leži u bolnici. Možeš li doći?”
Srce mi je preskočilo od tuge i straha. Otišla sam odmah. U bolničkoj sobi otac je bio slab, ali kad me vidio, oči su mu zasuzile.
“Oprosti, kćeri… Nisam znao kako ti pomoći”, šapnuo je.
Držala sam ga za ruku i plakala zajedno s njim.
Nakon njegove smrti majka me zamolila da se vratim kući na nekoliko dana dok ne prođe žalost. Sjedile smo za istim stolom prvi put nakon dugo vremena.
“Znam da smo pogriješili”, rekla je majka tiho. “Ali nisi ti kriva za sve što nam se dogodilo.”
Nisam joj odmah mogla oprostiti, ali znala sam da moram nastaviti dalje – zbog sebe.
Danas radim u istoj klinici, imam svoj mali stan i nekoliko prijatelja koji su uz mene kad mi treba riječ podrške ili osmijeh. Naučila sam da dostojanstvo nije ono što ti drugi daju – to je ono što nosiš u sebi čak i kad te svi napuste.
Ponekad se pitam: Koliko nas još hoda ovim gradom s istim osjećajem srama i samoće? I koliko nas će imati snage reći – nitko mi neće uzeti dostojanstvo?
https://izivotneprice.magictaless.com/