Jedne večeri susjeda mi je pokucala na vrata, očiju crvenih i umornih. Rekla je da njezinom ocu hitno trebaju lijekovi i da nema dovoljno gotovine do plaće. Zamolila me da joj posudim 150 dolara.
Oklijevao sam — i sam sam se borio s financijama — ali sam joj ipak dao novac. Zahvaljivala mi je iznova i iznova, kunući se da će mi uskoro vratiti.Prošao je mjesec dana. Nije se javila. Zatim sam je vidio kako nosi nekoliko vrećica iz trgovine s odjećom. Srce mi je potonulo. Pomislio sam: eto kamo je otišao moj novac. Te večeri odlučio sam je suočiti s tim. Izgledala je iznenađeno kad je otvorila vrata. Iza nje sam ugledao njezina oca kako sjedi u invalidskim kolicima, odjeven u jedan od novih džempera koje sam vidio u vrećicama. Tiho mi je objasnila da je novac potrošila na toplu odjeću za njega — stara kuća noću je bila ledena, a njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo. Lijekovi su ipak bili pokriveni osiguranjem, pa je ostatak iskoristila kako bi mu bilo toplije i ugodnije. Ispričala se što mi to nije rekla i obećala da će mi vratiti novac čim bude mogla. Osjetio sam sram. Bio sam tako spreman pomisliti najgore.
Te večeri, dok sam se vraćao kući, shvatio sam da dobrota ne bi trebala biti ulaganje koje pratimo; to je dar koji dajemo ne znajući koliko nekome može značiti.
brightside.me