Kad sam bila dijete, moji roditelji odlučili su emigrirati u inozemstvo. Sa sobom su poveli moju braću i sestre, ali mene su ostavili kod bake.
Razlog je bio jednostavan. Rekli su da si ne mogu priuštiti da povedu sve, pa su uzeli mlađu djecu kojoj su, kako su rekli, bili potrebniji. Moja braća i sestre bili su premladi da bi išta propitivali, a mene nitko nikada nije pitao kako je gledati cijelu svoju obitelj kako ulazi u avion bez tebe.
Provela sam djetinjstvo čekajući.
Mislila sam da će, kad se moja obitelj smjesti u inozemstvu, poslati po mene… ali to se nikada nije dogodilo. Svaki put kad bismo razgovarali, naši bi se pozivi završavali svađom. Optuživali su me da ne razumijem financijsku situaciju obitelji, a ja sam bila povrijeđena jer nisu željeli da im se pridružim.
Moja baka se naposljetku umiješala.
Kad sam imala 15 godina, baka je pisala mojim roditeljima. Starjela je, a zdravlje joj se pogoršavalo. Pisala je majci i pitala može li mi se dopustiti da dođem k njima.
Odgovor je stigao u kratkoj, hladnoj poruci koju nikada neću zaboraviti: ako želim emigrirati, morat ću sama platiti svoju kartu. Ni centa pomoći. Niti geste dobrodošlice, niti znaka da im nedostaje kći koju su ostavili.
Naporno sam radila kako bih se pridružila obitelji.
Još sam bila dijete, ali sam radila. Nakon škole sam našla honorarni posao i štedjela svaki mogući novčić. Na kraju sam sama platila karte jer sam se još uvijek nadala da će se, kad napokon dođem, stvari osjećati kao obitelj.
Kad sam im se napokon pridružila, shvatila sam da se moja obitelj financijski uopće ne muči. Mojoj braći i sestrama bilo je sve osigurano: školarine, odjeća, aktivnosti, pa čak i putovanja.
Njih su tretirali kao djecu koja pripadaju domu. Mene su tretirali kao dadilju. Čuvala sam mlađu braću i sestre, obavljala kućanske poslove, a kad sam bila dovoljno stara za fakultet, sama sam morala plaćati svoje obrazovanje.
Ostala sam jer su bili moja obitelj.
Moja braća i sestre tada su bili premladi da bi to razumjeli. Odrasli su vjerujući da svi imamo istu priču.
Tri godine nakon što sam napustila baku, ona je preminula. Roditelji i braća i sestre bili su jedina obitelj koja mi je ostala, pa sam, iako sam bila na fakultetu, ostala u kontaktu i provodila praznike s njima. Moji roditelji bili su ravnodušni prema meni, ali s braćom i sestrama sam bila u dobrim odnosima.
Putovanje koje je vratilo stare uspomene.
Prošle godine, tijekom odmora s braćom i sestrama, moj najmlađi brat rekao mi je da on plaća roditeljsku hipoteku i većinu njihovih troškova. Zatim me pitao zašto ja ne doprinosim. Pitanje me pogodilo jače nego što je očekivao.
Nikada me nije pitao zašto nisam odrasla s njima. Nikada me nije pitao kako sam sama platila svoju emigraciju. Nikada me nije pitao kroz što sam prolazila dok je on živio djetinjstvo koje ja nikada nisam imala.
Pa sam mu sve ispričala: o tome da sam ostavljena, da sam sama platila karte, o baki koju sam morala ostaviti iza sebe i o ravnodušnosti uz koju sam odrasla. Gledao me u tišini. Zatim je rekao našim roditeljima.
Posljedice.
Otac me kasnije nazvao. Ponovno je pokrenuo stare svađe, ali je potpuno ignorirao kontekst. Podsjetila sam ga na ono što su učinili: ostavili me, natjerali me da sama platim dolazak obitelji, koristili me kao besplatnu pomoć za čuvanje djece kad sam stigla, dali mi odgovornost, ali ne i ljubav ili podršku.
Odbio je razgovarati o tome i razgovor je naglo završio. Ne znam što je rekao mojoj braći i sestrama, ali su prestali odgovarati na moje pozive.
I još jednom, ostala sam sama.
Sada nemam nikakav kontakt s njima. Ne zato što sam željela udaljenost, nego zato što je istina stvorila udaljenost koju oni nisu željeli prijeći. Opet sam potpuno sama i pitam se: jesam li pogriješila što sam odbila financijski pomagati i objasnila svoje razloge kad sam bila upitana?
BRIGHTSIDE.ME