Kuca – mršava, s upalim očima, bez prednjih šapa. Tijelo joj je bilo gotovo nevidljivo zbog snijega. Drhtala je, ali se nije pomicala – samo je teško disala, prekrivajući nešto malo, jedva čujno, cviljenje.
Ispod njezina tijela bila su četiri šteneta. Male, tople kuglice krzna prilijepile su se uz njezina prsa, zabijajući nosove u toplo krzno, nesvjesne da im majka svom snagom potiskuje bol. Nije se mogla dići, nije mogla trčati, nije mogla nabaviti hranu. Ali mogla ih je zaštititi od vjetra, šakala i noćne hladnoće.
Kako je pronađena
Bračni par, Marina i Ben, živio je na rubu sela. Nisu bili volonteri; jednostavno su svako jutro išli u šumski pojas skupljati drva za ogrjev. Tog dana, Marina je iznenada stala i rekla:
“Jesi li to čula?”
“Što?”
“Plače… ali ne dijete. Kao… štenci.”
Slijedili su zvuk. Iza padajućeg snijega ugledali su tamnu mrlju, gotovo smrznutu u snijegu. Prišli su bliže, a Marina je pokrila usta rukom.
Pas je podigao glavu. U njegovom pogledu nije bilo zlobe ni molbe – samo jedna molba: “Ne diraj ih.” Tiho je režao, ne od straha, već od očajničke želje da zaštiti bebe do samog kraja.
Marina je pala na koljena.
“Djevojčice… ti… nemaš šape… O, Bože moj…”
Prednje šape su bile odsječene – kao da ih je otkinula zamka ili automobil. Rane su bile stare, smrznute, ali tijelo joj je bilo natečeno od infekcije. Ipak je živjela. Živjela je samo za njih.
Selo je bilo podijeljeno.
Odnijeli su je kući na deki. Susjedi su izašli – neki s čajnikom, neki s križem.
“Trebali bismo je upucati – pati.”
“Uzimamo štence i puštamo je… da ide u miru.”
“Nemojte je mučiti! Ona je majka!”
Marina je jedva suzdržavala suze. Ben je položio psa i njezine štence na toplu slamu i donio vode. Nije htjela piti – dok prvo ne daju malo štencima.
Te noći počelo je najgore.
Snijeg je postajao sve jači. Vjetar je zavijao. U štali je bilo tiho, sve dok odjednom… pas nije podigao glavu i zarežao. Tiho, tupo, iz prsa.
Ben je uzeo svjetiljku, izašao i ugledao mrlje od krvi na ulazu. Kao da je netko pokušao prići štencima u noći – i nije otišao praznih ruku.
Kuca je ležala mirno, ali nos joj je bio krvav, a zubi slomljeni. Borila se s nečim, nedostajale su joj šape, na trbuhu, stisnuta.
Ali štenci su bili neozlijeđeni.
Jutro je sve promijenilo.
Kad je sunce izašlo, štenci više nisu plakali – čvrsto su spavali, pritisnuti uz njezino krzno. A ona… ležala je nepomično. Oči su joj bile otvorene – i u njima je bilo nešto čudno: olakšanje, kao da.
Ali kad ju je Marina dodirnula sa strane… pas je odjednom oštro udahnuo. Bila je živa. Gledala je ravno ispred sebe, jasno, kao da je nekome htjela nešto reći.
I u tom trenutku – kad su ljudi odlučili pomoći, kad su ruke pružile prema štencima… dogodilo se nešto o čemu nitko od tada nije naglas govorio.
Neki su još uvijek uvjereni: ovo nije bio samo pas. Netko kaže da ih je pokušala upozoriti.
Netko šapuće da bi ono što je pronađeno ispod nje… bilo bolje da je ostalo u snijegu.
PREUZETO