Srbi ušli u taksi u centru Zagreba, nastala scena za pamćenje: Vozač izgovorio rečenicu koja tjera suze na oči
Zagreb, Republika Hrvatska, jesen 2025. godine. Prošlo je trideset godina od ratnih sukoba koji su ostavili duboke rane. Tehnologija je napredovala, stiglo je novo doba. Beograd je postao prijestonica zabave i dobrog provoda, koje rado posjećuju mladi iz svih bivših jugoslovenskih republika. A šta se danas dešava u gradu koji je, kako je to jednom rekao čuveni Jura Stublić, „hladan“?
Stigli smo na glavnu autobusku stanicu u Zagrebu. Narod kao narod – svako žuri na posao, niko nikog ne gleda. Pozivamo taksi, pakujemo kofere u gepek i ulazimo u vozilo. Dočekuje nas nasmijani vozač srednjih godina koji uz šalu kaže kako su zagrebačke gužve toliko naporne da mu treba pola dana da pređe s jednog kraja grada na drugi. A mi – ćutimo. Potom odgovaramo: „I kod nas u Beogradu je haos.“
Na semaforu crveno svjetlo. Vozač se okrenuo prema nama i tiho rekao: „Ah, Beograd, Srbija…“
Iskreno, nismo znali šta da očekujemo. Toliko je bola, tuge i nerazumijevanja između dva naroda. A mi – mladi, željni avanture, odrasli u vremenu koje ne poznaje mržnju, već vjeruje da smo svi ljudi, svi jednaki pred Bogom.
Vozač je potom započeo priču o životu u nekadašnjoj Jugoslaviji. O tome kako se živjelo lijepo, ali… Osjetilo se to „ali“. U jednom trenutku nastala je tišina, teška i duga, a onda je izgovorio rečenicu koja nam se urezala u pamćenje:
„Znate, da vam kažem… moja majka je odavde, iz Hrvatske. A moj otac… on je Srbin, s Tare,“ započeo je svoju životnu priču. Nama je pao kamen sa srca, a on je nastavio:
„Otac je iz Srbije došao, mama je odavde. Kao dijete sam često bio na Tari. Prelijepo je. Imam jedno brdo i komad zemlje koji mi pripada.“
Pitali smo ga ima li želju da ponovo ode tamo.
„Naravno da imam. Već dugo se spremam, ali me je strah. Volio bih da povedem sina. On je tinejdžer, u tim ludim godinama. Sluša i Thompsona i srpske narodnjake – to vam je pravi haos u kući. Kažem mu: ‘Sine, ne možeš od korijena da pobjegneš.’“
U njegovom glasu čula se neka tuga, pomiješana s ponosom.
Stigli smo do odredišta. Platili smo vožnju, a vozač je imao samo jednu molbu – da mu pozdravimo Srbiju.
Istorija postoji da nas podsjeti na greške koje ne smijemo ponavljati. Ljudskost i tople riječi ne poznaju vjeru, naciju ni granice. Važno je samo jedno – da ostanemo ljudi jedni prema drugima.
(Telegraf.rs)